U Dobanovcima postoji jedna kratka ulica čiji naziv krije ujedno tešku i veličanstvenu sudbinu Marije Sklodovske. Svi znaju za nju, samo pod drugim prezimenom, onim koji je preuzela kada se udala za mladog genija Pjera. Žena neverovatne snage, upornosti, požrtvovanosti i jedina kojoj je pošlo za rukom da dobije dve Nobelove nagrade. Veličanstvena Marija Kiri.

Od muke do nauke

Marija Sklodovska Kiri rođena je 7. novembra 1867. godine u učiteljskoj porodici u Varšavi. Njeno detinjstvo obeležila je velika tragedija kada je u devetoj godini, zajedno sa četvoro braće i sestara, ostala bez majke. Mala Marija morala je od samog početka da se bori za svoje mesto u akademskom svetu. Učila je vredno, a gladan stomak zavaravala bi hlebom zarađenim davanjem časova matematike. Nadarena devojka završila je žensku gimnaziju i to sa najvećim pohvalama. Narednih godinu dana provela je kod rođaka na selu. Pretpostavlja se da je zapala u depresiju i potpuno kolabirala. Oporavljena, Marija se vraća u Varšavu. Nažalost, u to vreme žene u poljskoj nisu imale pristup visokom obrazovanju te se buduća fizičarka je, sa sestrom Bronislavom, pristupila jednoj neformalnoj akademskoj instituciji koja je primala žene. Marija se dogovara sa sestrom da joj pomogne da završi medicinu u Parizu u zamenu za istu uslugu pošto Bronislava diplomira i zaposli se. Buduća gospođa Kiri dobila je nameštenje kao guvernanta te je počela da radi kao kućni tutor.

Potom je otišla u drugi grad da živi i radi kod imućnih rođaka svoga oca. Marija se zaljubljuje u njihovog sina Kazimira, budućeg eminentnog matematičara. Nažalost (ili na sreću jer onda nikada ne  bi završila Sorbonu i srela Pjera) njegova familija bila je potpuno sablažnjena njegovom idejom da oženi siromašnu rođaku. Kazimir nije imao dovoljno snage da se suprotstavi pritisku koji je porodica na njega vršila te je bio prinuđen da okonča svoju ljubav sa Marijom. Raskid je oboma izuzetno teško pao. Kazimir se posvetio naučnoj karijeri i postao profesor na Univerzitetu u Krakovu. Međutim, Mariju nikada nije uspeo da preboli. Kao starog gospodina, profesora Varšavske politehnike, gotovo svakodnevno su ga viđali kako sedi ispred statue Marije Sklodovske koja je tu bila podignuta.

Godine 1891. Marija odlazi u Francusku i sa 24 godine dobija stipendiju te se upisuje na jedan od najprestižnijih univerziteta na svetu – Sorbonu. Posvetila se studijama živeći tiho i skromno u maloj sobi u Parizu. Zimi bi kod kuće često nosila svu garderobu koju je imala kako bi se ugrejala i ušparala novac. Ova mlada žena već 1893. diplomirala je fiziku, a godinu dana kasnije i matematiku. Po završetku studija buduća gospođa Kiri zapošljava se u Lipmanovoj laboratoriji na odseku za eksperimentalnu fiziku. Živeći idalje skromno, ona svakog meseca odvaja novac od svoje plate kako bi vratila stipendiju koju je primala i kako bi mogla da omogući i nekome drugome da se školuje na ovaj način.

Foto: Wikipedia - Porodica Sklodovski

Ljubav dva genija

Jedne večeri Marija je bila pozvana na druženje kod kolege Kovalskog, poljskog priznatog fizičara koji je radio u Parizu. Ispostaviće se da će ta večera biti sudbonosna. Među gostima bio je i mladi doktorand Pjer – čudo od deteta koje je diplomiralo na fizici sa samo 19 godina i koji je u naučnim krugovima već bio priznat. Bavio se istraživanjem fenomena magnetizma i bio je na poziciji šefa laboratorije Gradske visoke škole za industrijsku fiziku i hemiju u Parizu.

Pjer je ostao potpuno očaran Marijinim intelektom, te je preporučuje svom mentoru Anriju Bekerelu. Veliki naučnik uviđa potencijal mlade poljakinje i predlaže joj da počne da se bavi istraživanjem rude uranijuma. Nisu ni slutili da će im baš ova ruda doneti Nobelove nagrade, ali i Marijinu smrt.

Gospodin Kiri toliko se zaljubio u mladu Mariju da ju je ubrzo i zaprosio. Međutim, buduća gospođa Kiri neko vreme je oklevala. Čak je bila otišla u poljsku da razmisli i preispita odluku koju će doneti. Srećom, Pjer je bio uporan, čak je bio spreman i da se sa njom odseli u njenu rodnu zemlju. Marija je pokušala da dobije posao na Univerzitetu u Krakovu, ali je, usled seksističkog režima koji je vladao, odbijena. Pjer ju je u pismima ubedio da se vrati u Pariz i nastavi sa doktorantskim studijama. Par se venčao 1895. godine.  Na medeni mesec otišli su biciklom. Po povratku sa kratkog putovanja, gospođa Kiri vraća se na posao, a  ubrzo joj se i suprug priključuje u istraživanju ruda uranijuma.

Dve godine docnije, ona se priprema da brani svoju doktorsku disertaciju na temu uranijumskih zraka koje je prethodno otkrio njihov šef i kolega Anri Bekerel. Marija je, međutim, bila ta koja je fenomen spontane emisije zračenja uranijumskih ruda na kojima su radili, nazvala radioaktivnost. Pored toga, zaključila je da ovo zračenje dopire iz samog atoma. Ovim otkrićem utrla je put zlatnom dobu savremene fizike i budućnosti radiologije, ali i razumevanju strukture materije.

Godine 1903. Marija Kiri brani svoju doktorsku disertaciju pod naslovom „O radioaktivnim supstancijama“ i postaje prva žena u Francuskoj koja je stekla zvanje doktora nauka. Kasnije je postala i prva žena profesor na čuvenoj Sorboni.

Rudarenje u trošnoj laboratoriji

Pjer je ubrzo napustio svoja istraživanja i priključio se supruzi kako bi zajedničkim snagama radili na fenomenu radioaktivnosti. Niko nije verovao u njihova istraživanja te je ovaj bračni par genija napravio laboratoriju u trošnoj šupi u dvorištu gradske škole, u kojoj je više od pola godine bilo hladno jer je  peć bila pokvarena, a krov je prokišnjavao i bacio se na rudarenje. I to ne kriptovalute, već radioaktivnog uranijuma. Naravno, oni tada nisu znali posledice koje će u njihovom telu izazvati zračenje.

U julu 1898. godine bračni par Kiri objavio je naučni rad o postojanju elementa kojem su dali naziv polonijum. Već u decembru objavili su rad u kojem navode postojanje još jednog elementa koji imenuju radijum. Ostalo je samo da ove elemente izoluju u njihovom čistom obliku.

Kako bi našli jedno zrnce elementa koje je uranijumu davalo ova radioaktivna svojstva, Pjer i Marija su kroz svoje ruke preturili 20 tona sirove rude. I 1898.godine sreća im se osmehuje. U vrućem julu oni, ne posustajući ni pred ekstremno toplim vremenskim uslovima, otkrivaju novi hemijski element – polonijum (Po). Naziv su mu dali u čast Marijine rodne zemlje Poljske i to prema njenom nazivu na latinskom jeziku. Već u decembru mesecu otkrivaju još jedan novi element kojem daju naziv radijum (Ra). Kad su ga otkrili, on se nije nešto posebno izdvajao od ostatka rude. Pjer i Marija su otišli u kuću da se okrepe i odmore, uspavali su ćerkicu Irenu i ostavili je na čuvanje Pjerovom ocu koji im je svesrdno pomagao, i vratili se u svoju šupu. A tamo! U mraku zimske noći radijum je svetleo zeleno. Naučnici su otkrili da ovaj element ima gotovo natprirodna svojstva – njegovo zračenje prolazili su kroz sve materijale kao igla kroz naduvan balon. Jedino je debela olovna ploča uspevala da ih zaustavi.

Nažalost, Marija i njen suprug nisu bili svesni štetnih uticaja koje ti isti „božanski“ zraci imaju na ljudski organizam. Probleme koje su osećali pripisivali su napornom radu, nedostatku sna i reumatizmu od kojeg je Pjer bolovao. 

Foto: Wikipedia - Marija i Pjer Kiri

Siromaštvo za narod

Pjer i Marija Kiri živeli su na rubu siromaštva. Kako su njihova istraživanja bila zahtevna i teška novac je uvek bio problem. Naučnici svoja otkrića nisu patentirali jer su verovali da njihovi pronalasci pripadaju čovečanstvu i da pravi naučnici moraju da svoje rezultate poklone ljudskom rodu. Ovaj stav, ma koliko da je ispravan i nadasve human, vodio je njihovoj finansijskoj propasti te je Marija morala da se zaposli kao predavač u Visokoj školi za devojke u Sevru pored Pariza. Pored toga, 1897. godine dobili su ćerku Irenu. Uporna i vredna uspela je sve da postigne. Na sreću, njima je svu ljubav i zaštitu pružio deda – Pjerov otac, koji se posle smrti žene preselio kod njih i pomagao oko devojčica.

Da su samo patentirali metodu izdvajanja radijuma oni i njihovi potomci bi imali rešene sve finansijske probleme. Pjer se čak obratio supruzi sa predlogom da zaštite svoje otkriće, ali je ona to kategorički odbila. Znanje nije nečije, ono je svačije!

Nobelovci u ritama 

Bračni par Kiri nije bio ni priznat ni poznat u Francuskoj u kojoj su živeli. Smatrali su ih za „lude naučnike“. Međutim, u inostranstvu su se nizale nagrade i priznanja koji je ovaj par dobijao za svoj rad. Gradska „elita“ obožavala je da komentariše iza njihovih leđa kako se na svečanostima pojavljuju u svojom iznošenoj i svakodnevnoj garderobi (danas znamo da je ona bila verovatno i vrlo radioaktivna). Smetalo im je što je Marija nezainteresovana za modu, nakit, šešire i sve druge „ženske zanimacije“. Delovala im je hladno i uzdržano i nije im bila dovoljno ljupka. Sa druge strane, ona i Pjer nisu se osećali kao deo tog društva. Smatrali su da je besmisleno gomilati toliko bogatstvo, naročito dok oni koji se bave razvojem nauke zarad dobrobiti čovečanstva grcaju u dugovima. No, nikada se nisu žalili i ostali su ponosni u svom siromaštvu. Živeli su mirno, u skladu sa svojim mogućnostima.

Godine 1903. kada je Marija Kiri odbranila doktorsku disertaciju, Pjer i Anri Bekerel bili su nominovani za Nobelovu nagradu. Međutim, Pjer je odbio da primi ovo najviše priznanje bez svoje supruge koja je bila zaslužna za veliki deo njihovih otkrića i naučnog rada. Na sreću, imao je podršku švedskog matematičara Mitag-Leflera koji se, takoše, založio za Mariju. Nobelov komitet je većao i pritisnut mogućim skandalom pristao da i Marija Kiri podeli nagradu sa suprugom i kolegom. Nažalost, Anri Bekerel je te godine fizički primio nagradu pošto su se Pjer i supruga razboleli. U Stokholm su otišli tek dve godine kasnije. Tada je Pjer održao predavanje o njihovom  radu i o radioaktivnosti, a Mariji je bilo dozvoljeno samo da sedi u prvom redu svečane sale Švedske akademije nauka. Nespretni i tremom pometen gospodin Kiri tokom govora uspeo je da prospe bočicu sa dragocenim i teško izdvojenim radijumom.

Po dobijanju Nobelove nagrade, Pjer je dobio katedru na Sorboni gde je otvorena laboratorija Kiri u kojoj je Marija sprovodila svoja istraživanja. Veliki deo novca koji su dobili poklonili su Marijinoj sestri doktorki (onoj sa početka priče zbog koje je Marija kasnila sa upisom na studije kako bi je odškolovala) i njenom suprugu, takođe doktoru, kako bi otvorili sanatorijum.

U decembru 1904. godine par je dobio još jednu ćerku – Evu. Njihova sreća je bila kratkog daha jer su naredne godine počele da donose teške nevolje za porodicu Kiri.

 Nastaviće se...