Jedna od heroina koja zaslužuje mesto u istoriji Srba, a ostala je zaboravljena. Bila je prva žena advokat u "muškoj" Srbiji XIX veka, i branila je sirotinju, besplatno. Zbog želje da široj publici približi stihove svog budućeg muža Sime Milutinovića Sarajlije, dobila je neobični nadimak koji je s ponosom nosila do kraja života.

Kako je zbog "Srbijanke" dobila nadimak "Punktatorka"

Marija Popović je i studirajući u Pešti bila osoba oko koje se okuplja srpska inteligencija i književna mladost. Često su sagovornici bili Aleksandar Budimirović, Đorđe Dimitrijević Rabadžija, Jovana Raić, Lazar Lazarević, Avram Branković, Dimitrije Neofitović i drugi. To je vreme kada je glavna tema sedeljki i književnih večeri bila zbirka pesama "Srbijanka" Sime Milutonovića Sarajlije. Kažu da je bila jedna od onih koji su zbirku poznavali od slova do slova. Očito da je bila I jedna od onih koji su najbolje spoznali i razumeli Simino čuveno delo, te je uzela na sebe zadatak da čitaocu, dodavajući punkte, znakove, na stihove tamo gde treba, učini što čitkijom i razumljivijom pesme.

Videvši sa kim ima posla, i šta je uradila za razumevanje njegovih stihova, sam ju je Sima Milutinović nazvao Punktatorka. Nadimak je prihvatila kao pohvalu i nagradu nečemu što je doprinela, tako da ju je pratio i kada je postala Marija Milutinović. Punktatorka će postati deo njenog zvaničnog potpisa do kraja života. I kao učiteljica, i kao pravnik i kao književni radnik.

I pravnik, književnica i pedagog

Posle stupanja u brak i dolaska u Beograd, I pored toga što je Sima Milutunović bio poznat i cenjen, nije bila u njegovoj senci. Samostalna kakva je bila, gradi karijeru prve žene advokata koju je sudstvo "dobrano" upoznalo. Jakob Ignjatović zapisao je da je ona: "Žena velikog dara". Još za života Siminog zanimala se se advokatorskom praktikom, branila je parnice mnoge i to s uspehom. Zakonik zna u prste, u poslu svom je tačna, stil joj je u pisanju živ, pun predstavljujuće sile". I ne naplaćujući svoje usluge od sirotinje, koju je iz sve snage pred sudom prestonice zastupala, i ako u isto vreme oskudeva u svemu.

Sarajlija umire 1847. godine, a ona nasleđuje njegovu penziju od 200 forinti, što nije bilo dovoljno za izdržavanje sina i svojih.

Kako beleži Nena Vasojević, Marija po smrti supruga vodi privatnu osnovnu školu u Beogradu u koju su mnoge ugledne porodice slale svoje ćerke. Već 1849. godine radi kao učiteljica državne škole u Beogradu kod Velike, Saborne crkve, a 1852. bila je pedagog za 15 učenika najstarijeg razreda i dobija zvanje "starija učiteljka". Rad u prosveti malo doprinosu njenom materijalnom blagostanju, što je ne sprečava da bude humanista, dajući šansu najsiromašnijim pred beogradskim sudom. Siromašan pred sudom tada nije imao velike šanse da izađe kao pobednik u sporu, sem kada im je zastupnik, advokat bila Marija Milutinović Punktatorka.

Ostalo je zapisano od strane Jakova Injatovića, njenog prijatelja i urednika "Srbskih novina" da je "u prste znala zakonik. Ali njoj je bilo važnije da odbrani nemoćnog čoveka i izbori se za pravdu, nego da zarađuje na nečijoj muci". Verovatno svesna vlastitog položaja, žene u advokaturi i sudstvu, u tada "muškoj" Srbiji, borila se za položaj žena. Naime, zapisano je da se na "tajnim Ustavobraniteljskim skupovima zalagala za obezbeđenje osnovne pismenosti i za žensku decu".

I pored toga što su njeni beogradski dani proticali u nemaštini i oskudici, u svoj dom prima veliki broj ljudi i pomaže im u školovanju. U njenom domu živela je znamenita slikarka Katarina Ivanović. Boraveći u Beogradu godinu dana Katarina portretiše mnoge viđene Beograđane. I knjeginja Ljubica Obrenović nije odolela "kistu" Ivanovićeve, a naslikala je portret Sime Milutinovića, koji spade u njene uspešnije radove.

Čila duhom

Sima Milutinović Sarajlija, vitez i pesnik, bio je čovek uzvišenog duha i razbarušene prirode. Rođen je 1791. godine u Sarajevu odakle kreće njegovo putešestvije sve do Marije i dalje. Kada se upokojio, Punktatorka o burnom muževljevom životu piše biografiju. I Imala je o čemu da piše. Borio se u Karađorđevom ustanka kod Zeke Buljubaše. U sledećem ustanku je u Mačvi gde diže narod na oružje, a ratuje u dubljanskom boju gde je svedok poraza Ibrahim-pašine vojske. Putuje po svetu 12 godina, od Besarabije do Cetinja, Nemačke, gde upoznaje Getea, vraća se u Srbiju i piše istoriju srpskih ustanaka, prozu i poeziju.

Marija je biografiju predala Čehu Ritersbergu, koja je potom štampana u češkim listovima. Đorđe Rajković, koji je drugovao sa Jovanom Đorđevićem, Jovanom Jovanovićem Zmajem, Đurom Jakšićem, Lazom Kostićem i drugim velikanima pisane reči, zabeležio je da je Marija pisala živopisnim stilom punim snage. Kroz njega je provejavala i doza zdravog humora. Đorđe Marković Koder, inače njen prijatelj, jednom prilikom je izjavio da onakva kakva je bila Marija, ne bi mogao da je oženi. Obrazložio je to rečima: "Mislio bih da imam fiškala, a ne ženu, sva si mi muška". Na te reči ona se samo nasmejala, nije se uvredila. Na to je Koder zaključio da se ona"kanda ponosi svojom emancipacijom". Obrazovani tog vremena su joj priznavali njen stav, a da se ona ne uvredi.

Teško i u starosti

I u poznim godinama, Mariju Milutinović nije promenila teška materijalna situacija, ali nije prestajala da zastupa ugnjetene i siromašne, ne tražeči novac za svoj rad. Umrla je 17. aprila 1875. godine u Beogradu.

Književna javnost Srbije oprostila se od Marije Milutinović Punktatorke tekstom u "Javoru", časopisu za književnost čiji je izdavač i urednik bio Jovan Jovanović Zmaj.