Od Ilije Čarapića do danas, Beograd je imao 78 predsednika Beogradske opštine, Skupštine grada Beograda ili gradonačelnika. Ovu funkciju obavljalo je 68 ljudi, a samo ih je nekoliko imalo više od jednog mandata. Među onima koji su dva put bili za kormilom prestonice bio je beogradski pravnik koji je čitavu karijeru posvetio razvoju i ulepšavanju prestonice i bio uz nju u momentima kada je bila razorena skoro do temelja – Mihailo Marjanović

Pravnik za kormilom prestonice

Mihailo Marjanović rođen je 9. oktobra 1871. godine u mestu Trnovače pored Velike Plane. Na Velikoj školi u Beogradu studira pravo, a po završetku školovanja uhlebljenje nalazi u Beogradskoj opštini. Od 1889. godine kada je dobio posao pisara pa do kraja svog života, čitavu karijeru posvetio je dobrobiti prestonice. Godine 1899. postaje sekretar Beogradske opštine, da bi devet godina kasnije bio izabran za kmeta pravnika. Posle neuspeha na narednim izborima, privremeno se vraća advokaturi i još jednom u državnu službu, kao potpredsednik Opštine 1910. godine.

Balkanski ratovi ga dočekuju na mestu narodnog poslanika iz redova Radikala. Po objavi rata, daje ostavku na mesto poslanika i odaziva se pozivu za regrutaciju. Kao komandant 3. čete 2. bataljona 8. puka drugog poziva učestvuje u borbama na prvoj liniji, gde je i ranjen. U kratkom periodu između Balkanskih i Prvog svetskog rata, još jednom je izabran za potpredsednika Opštine. Još jednom ostavlja državni posao i vraća se u boj sa svojom četom. Posle povlačenja preko Albanije i oporavka na Krfu, nastupa u borbama na Solunskom frontu ali zbog teško narušenog zdravlja biva proglašen nesposobnim za vojsku. Po oslobođenju Bitolja, 1917. godine postavljen je za okružnog načelnika.

Za svoje zasluge u ratovima dobio je brojna vojna priznanja: Karađorđevu zvezdu s mačevima, Oficirski krst, Ratni krst, Legiju časti i Zlatnu medalju za hrabrost. 

Gradonačelnik razorenog Beograda

Kraj Prvog svetskog rata označiće Marjanovićev povratak u Beograd. Prestonica Srbije i novostvorene zajedničke Države SHS, bila je u teško oštećena tokom četiri duge godine rata i okupacije. Početkom 1919. godine, Marjanović je po prvi put izabran za privremenog predsednika Beogradske opštine. Bodreći sugrađane i dižući moral, od prvog trenutka dao se na uspostavljanje reda i obnovu varoši. Zahvaljujući njegovim naporima osnovana je Komisija za procenu ratne štete i donet prvi posleratni budžet grada, februara 1919. godine.

Iako je pred njega stavljen ogroman posao, iskusni Marjanović postavio je osnove obnove grada. Njegov posao prevremeno je prekinut oktobra iste godine kada svi radikali istupaju iz koalicije, a sa njima i Marjanović koji daje ostavku na mesto v.d. gradonačelnika.

Već sledeće godine izabran je u Ustavotvornu skupštinu kao predstavnik Beograda, a na opštinskim izborima bio je nosilac radikalske liste. Na ovim izborima, koje je obeležila prva upotreba grafita u svrhu političke propagande, pobedio je predstavnik Komunističke liste, Filip Filipović sa 3628 glasova naspram 3380, koliko je osvojio Marjanović. Poništavanje izbora i hajka koja je nastupila protiv Filipovića izgleda da nisu ostavili dubljeg traga na Marjanovićevu reputaciju, koji je posle izbora 1923. godine izabran po drugi put na mesto predstavnika Beogradske opštine.

Odlazak koji je uzburkao grad

Zima 1924/25. godine bila je burna. Posle izbora za Ustavotvornu skupštinu četiri godine kasnije, u kojoj je Marjanović bio jedan od predstavnika, došlo je do formiranja takozvanog „hrvatskog bloka“ koju je predvodio Stjepan Radić. U želji da ojača poziciju svoje partije, jula 1924. godine učlanjuje je u Seljačku internacionalu, koja je smatrana delom Komunističke partije. Pošto su komunisti već bili zabranjeni u Kraljevini, vlada Pašić-Pribičević naređuje raspuštanje Radićeve stranke, kao i njegovo hapšenje po povratku iz Moskve.

U danu kada je kapetan zagrebačke policije Pavlović uhapsio Stjepana Radića, koji se krio u stanu svog zeta, u Beogradu se odigravala prava drama. Te večeri, na Tucindan, 5. januara 1925. godine, oko 5 sati sazvan je sastanak Izvršnog odbora Radikalne stranke, kome je pored Nikole Pašića prisustvovao i Mihailo Marjanović. Pošto su je otpio dva gutljaja čaja, Marjanoviću je naglo pozlilo i pao je sa stolice. Videvši da se njegov bliski saradnik stropoštao na pod, Pašić dobija napad gušenja i pada u nesvest. U narednim momentima u prostoriju su uleteli poslužitelji i žandari koji su pokušavali da ožive Marjanovića i osveste Pašića. Nažalost, trostrukom gradonačelniku Beograda nije bilo spasa. Preminuo je u u 54. godine za radnim stolom od srčanog zastoja, do poslednjeg momenta odan svojim principima.

Vest o smrti političara koji je po rečima savremenika isticao poštenjem i predanošću, uzdrmala je Beograd, iako je u novinama tog vremena bila u senci Radićevog hapšenja i političkih previranja koja su potresala SHS. Na večni počinak ispraćen je iz Saborne crkve u kojoj je opelo držao patrijarh Dimitrije sa dvanaest beogradskih sveštenika. Tužna povorka zaputila se tada ka Ruzveltovoj, zastajući usput kako bi predstavnici Radikala, Beogradske opštine i stranih predstavnika održali govore. Na kraju je položen u porodičnu grobnicu u Arkadama na Novom groblju, gde i danas počiva.