Mileva je uz pomoć zajedničkog prijatelja konstruisala spravu kojoj je dala naziv mašinica (Maschinchen). Ova naprava mogla je da meri električnu struju. Zapravo, to je bila jedna vrsta elektrostatičkog generatora. Pravljenje ove mašinice zahtevao je znanje i iz fizike i iz matematike. Mileva je još jednom pokazala da ima oba.

Misterija nestalih Milevinih pisama

Na jednom od skupova u Zagrebu Ajnštajn je navodno rekao: „Potrebna mi je moja supruga jer ona za mene rešava sve matematičke zadatke.“ Iako je Albert imao mnoštvo ideja i teorija vrlo je verovatno da je za najveći deo matematičkih postavki i dokazivanja zaslužna Mileva. Postoji nekoliko radova iz 1905. godine koji su predati za naučni časopis iz fizike, a potpisani su sa Marić-Ajnštajn. Međutim, pre izlaska časopisa prezime Marić uklonjeno je iz rada. Zanimljivo je da su Švajcarci još onda dozvoljavali da osoba ima dva prezimena. Na venčanju Mileva se odlučila da svom prezimenu doda Albertovo, ali se on izjasnio da zadržava samo svoje. Ova činjenica ide u prilog tome da su ovi radovi bili najverovatnije Milevini (ili zajednički), a da su, iz nekog razloga, prekršteni u Ajnštajnove.

Možda bi se o njenom radu nešto više moglo zaključiti iz njihove korespondencije da veliki deo njihovih pisama nije misteriozno nestao. Sačuvana su emotivna pisma koja su jedno drugome pisali, ali nisu ona u kojima su potencijalno radili na razvijanju teorija i njihovom dokazivanju.

U Ajnštajnovim ranim ranim radovima kao oznaka za sumu, odnosno zbir, koristi se sigma notacija (Σ). Međutim ovaj vid označavanja sume se u radu o teoriji relativiteta sve manje koristi i prelazi na oznaku integrala kako bi obeležio sumu, tj. zbir. Takođe, u tom radu dolazi i do promene u načinu izvođenja jednačina koje postaju kraće, dok su ranije obuhvatale daleko obilniji postupak od postavke problema, pa do finalnog rešenja.

Kolaboracija

Kako bi se utvrdio nivo saradnje Mileve Marić-Ajnštajn i njenog supruga mora se otići u njihovo vreme i sagledati kakva su tada bila pravila po pitanju saradnje i koautorstva. Početkom 20. veka za koautora smatrala se osoba koja je učinila značajan doprinos na realizaciji nekog naučnog rada. Zbog toga je teško odvojiti Milevu Marić od ranih radova Alberta Ajnštajna. Njihov rad bio je zajednički, ona mu je pomagala, pričala, razmenjivali su ideje i znanja.

Da li bi Mileva bila srpska Marija Kiri?

Da Mileva nije pala završne ispite na ETH fakultetu i to poglavito zbog teorije funkcije, vrlo je moguće da bi njen put bio znatno drugačiji. Verovatno bi postigla i više od supruga. Razlog njenog kraha na samom završetku, ostaje nam nepoznat. Da li je to zbog mizoginog stava da žene ne mogu da se bave fizikom, ili jer je fakultet shvatio da se dvoje mladih vole i da će se venčati, te su, stoga, smatrali da samo muškarac zaslužuje da dobije diplomu.

Šta god da je bio razlog, zauvek će se znati da je Mileva bila jedna od prvih žena koja je želela da se posveti polju teorijske fizike u Evropi tog vremena.

Milevin intelektualni kapacitet bio je ogroman. Uz to bio je pomešan sa znanjem, ambicijom, upornošću i trudom.

Gotovo da je statistički nemoguće da dvoje ljudi, dva mlada, zaljubljena, brilijantna uma koji se interesuju za istu oblast ne dele ideje i znanja i da ne pomažu jedno drugome.

U prilog tome govori i diplomski rad koji su prijavili iz iste oblasti interesovanja kako bi mogli zajedničkim snagama bolje da obrade materiju.

Takođe, Milevin brat, ali i drugi rođaci, mnogo puta naveli su da je bračni par često raspravljao o fizici.

Njihov stariji sin, Hans Albert  rekao je da je njegova majka udajom za Ajnštajna napustila svoje akademske ambicije, ali da se njihova akademska saradnja nastavila tokom godina i da ih je često viđao kako noćima rade zajedno za istim stolom.

Potpuni krah

Na nesreću, sve je išlo naruku Albertu Ajnštajnu. Koliko se on uzdizao, toliko je Mileva tonula. Pored činjenice da nikada nije stekla diplomu, da se nije bavila voljenom fizikom, da je izgubila prvo dete, da je patila od depresije i reume, Milevinim problemima nije se nazirao kraj. Godine 1930. njihov mlađi sin Eduard doživeo je nervni slom. Nakon toga dijagnostikovano je da boluje od šizofrenije. Mileva nije mogla da izađe na kraj sa njegovim napadima te je uradila ono što je najbolje za njega, ali i za nju i starijeg sina. Smestila je Eduarda na psihijatrijsku kliniku Ciriškog univerziteta. Troškovi su bili previsoki te je izmučena Mileva prodala jednu od dve kuće koje je davala u najam kako bi pokrila troškove sinovljevog lečenja. U strahu da ne izgubi i kuću u kojoj je živela, prenela je vlasništvo na Ajnštajna.

 

Mileva Marić doživela je moždani udar u 72. godini (4. avgusta 1948. godine) u Cirihu. Sahranjena je na Nordhajm groblju u Cirihu gde i danas sa velikom ljubavlju i pažnjom vlasti održavaju njenu memorijalnu nadgrobnu ploču.