Ljubav po njenim pravilima

Inspiraciju za svoj jedinstveni stil i uzbudljive zaplete Milica je pronalazila u sopstvenom burnom životu. Iako je bila izuzetno lepa žena – smatrana za najlepšu devojku u Kragujevcu –  nadaleko hvaljena zbog svoje smernosti, ljubaznosti i vaspitanja i iako je čitavog života pisala o ljubavi i bračnoj sreći, Milica se nikada nije udavala. Po sopstvenom izboru. Suviše je volela novinarsku profesiju kojoj se potpuno predala i dovoljno dobro je poznavala sebe da bi znala da u njenom životu nema dovoljno vremena koje bi posvetila bračnom partneru.

Ipak, samo zato što u njenom životu nije bilo mesta za brak, to ne znači da nije bilo burne ljubavi.

Kao veliki ljubitelj pozorišta, Milica je veoma volela glumce, a i oni nju. Bila je čest gost na predstavama po manjim i većim scenama i često je slala cveće i druge znakove pažnje i divljenja protagonistima koji su osvojili njene simpatije. Međutim, jedan glumac je upadljivo posle svake premijere primao poseban dar. Bez izostanka, kada bi glumci izašli da pozdrave oduševljenu publiku praćeni gromoglasnim aplauzom, radnici bi pred Božidara Božu Nikolića izneli neobičnu korpu od belog pletenog pruća sa drškom u obliku srca ukrašenu crvenom mašnom, u kojoj su uvek bile divne crvene ruže.

Foto: Nedeljene ilustracije, 1929. - Boža Nikolić je postao član Narodnog pozorišta 1919, iste godine kada je Milica prvi put stigla u Beograd, ali se njihov ljubav rasplamsala kada su oboje bili u 40-im godinama

Svi su znali da ih je slala upravo Milica Jakovljević, koja nije propuštala ni jedan nastup svog dragog. Ipak, njih dvoje se nikada nisu pojavljivali zajedno u Beogradu u javnosti. Dosta su putovali zajedno i Boža je često posećivao Milicu u njenom stanu, ali te posete su bile kratke i, po pričama njenih suseda, uvek u granicama pristojnosti.

Osim jednog incidenta.

Radoznali Beograđani iz Miličine ulice obično bi pronašli neki razlog da prošetaju ispod prozora spisateljice kada bi navratio poznati glumac. Jednom prilikom zaprepastilo ih je da čuju žustru prepirku iz otvorenog prozora. Po nekim pričama čak su i šerpe letele napolje, dok su drugi susedi bili umereniji i izjavili da su ipak bile u pitanju samo šolje. U svakom slučaju, zabrinuti građani odmah su pozvali žandarma da izvidi situaciju. Policajac je upao u stan i zatekao spisateljicu i glumca potpuno smirene. Učtivo su mu objasnili da su samo uvežbavali pozorišnu scenu, i tako je taj incident srećom prošao bez posledica. Iako su susedi od tada budno bdeli ne bi li spazili bilo kakav znak ponovne bure kad god bi Boža došao u posetu, ništa slično se nikada nije ponovio. Glumac čak nikada nije ni prespavao kod svoje voljene.

Foto: Privatna arhiva - Milica je pažljivo gajila sliku usamljenice i sugrađani su je često viđali kako usamljeno šeta Kalemegdanom

Ova velika i neobična ljubav okončala se tiho i gotovo neprimetno. Nije bilo tračeva koji su najavljivali rastanak čuvenog beogradskog para, niti je bilo kakva vest osvanula u novinama. Jedino što se dogodilo je da posle jedne Božine premijere čuvena korpa sa ružama, koja je deset godina bez izostanka upadala na scenu, nije stigla. Milica je bila u publici kao i uvek, očito oduševljena predstavom, ali ruže su izostale. Poznati par nije o svojoj vezi govorio ni u njenom punom jeku, a još manje po njenom završetku. Nije bilo tačno poznato zašto i kako su se stvari okončale, beogradskoj javnosti ostale su samo glasine i nagađanja.

Zašto je čitamo krišom?

Početkom Drugog svetskog rata, Miličina karijera okončana je iznenada usled političkih okolnosti i ostatak svog života provela je u siromaštvu. Kao i njeno neudavanje, i kraj njene karijere bio je rezultat odluke donete iz ličnih principa. Miličin jedini brat, Stevan, koji se na veliku radost porodice vratio iz prethodnog rata živ i zdrav i kasnije izgradio karijeru kao vojnik, pisac i naučnik, proveo je najveći deo Drugog svetskog rata u zarobljeništvu.

Milica, koja je tada imala zavidnu reputaciju kao pisac i novinar i čije ime je bilo poštovano u njenoj struci, imala je čak dve odlične ponude za posao. Listovi "Novo vreme" i "Obnova" nudili su joj pozamašnu platu da piše za njih, ali MIR-JAM nije želela da radi za okupacione listove dok je njen brat u zarobljeništvu. Odbila je obe ponude uz izgovor da je već stara i suviše umorna da radi, uz verovanje da će posle rata i oslobođenja još dugo pisati i raditi. Kada je ponovo pokušala da piše za novine, ovoga puta "Glas", njen pređašnji izgovor bio je stvarnost. U zrelim godinama i narušenog zdravlja posle godina provedenih u siromaštvu, MIR-JAM nije imala snage ni konstitucije koju je tadašnje novinarstvo zahtevalo.

Foto: Košutnjak film / Promo - Inspiracija za lik Nenada Aleksića u romanu "Ranjeni orao", bio je predratni pilot Momčilo Maksimčev

Njena jedina nada bila je da se posveti pisanju svojih romana, ali nažalost kada su dani slobode stigli, javio se novi problem. U njenoj profesiji i narodu uopšte gledalo se sa velikim neodobravanjem na javne ličnosti koje za vreme rata nisu pristupile partizanskim snagama. Milica, koja je čitavog života živela po sopstvenim pravilima, nije želela da se dodvorava javnosti i skine sa sebe taj loš glas, kao što su to učinili mnogi njeni savremenici. Veoma brzo su joj se zatvorila sva vrata, a čak i na njen dotadašnji rad bačena je izvesna stigma lakog štiva lošeg kvaliteta koja se u tragovima održala čak do danas.

MIR-JAM, kojoj su se nekada divili i nazivali je "srpskom Džejn Ostin", proglašena je za lošeg pisca sladunjave ljubavne proze koju čitaju isključivo neobrazovane domaćice. Njeni pređašnji prijatelji izbegavali su je znajući da je spisateljica u svemu osim imenom smatrana za državnog neprijatelja, a večito tvrdoglava Milica odbila je da prihvati pomoć svog brata Stevana koji se do tada proslavio ne samo kao vojnik, naučnik i ratni heroj već i kao pisac poznatog dela "Srpska triologija".

Milica Jakovljević, MIR-JAM, preminula je od upale pluća 22. decembra 1952. godine u nemaštini i samoći. Vest o njenoj smrti nisu objavile ni jedne novine, a oni koji su je dobro poznavali rekli su da je smrt ove naše poznate spisateljice zapravo došla mnogo ranije – onog trenutka kada je prestala da piše svoje priče.