Vreme je za nešto romantično, nešto neobično, nešto tužno. Vreme je da se prisetimo jednog imena koje smo svi od najranijeg detinjstva gledali na policama naših mama i baka. Imena čije smo knjige možda i sami listali i navijali da ljubav pobedi. Naravno u tajnosti, jer bože sačuvaj – nas zanima isključivo uzvišena literatura.

Milica Jakovljević, poznatija pod svojim pseudonimom MIR-JAM jedno je od onih imena koje se kod nas odmah prepoznaje, iako je od vremena kada je živela i radila prošao gotovo pun vek. Čak i danas, kada su davno minula vremena gde su  lepe devojke iz sela uzdisale za beogradskim činovnicima, MIR-JAM romani se lako čitaju i razumeju, jer govore o univerzalnim temama – velikim ljubavima, nesrećnim nesporazumima, gubicima, porazima i pobedama. Pitki su i lako nas osvoje šarolikim likovima sa kojima se povezujemo i u čije živote bismo rado uskočili, pa makar samo dok nam ne ponestane strana.

No, krenimo od početka.

Foto: Novosti - Milica Jakovljević sa sestrama i bratom Stevanom, takođe poznatim srpskim piscem

Čudna i velika porodica

Godina je 1886. i izvesni gospodin iz Jagodine, Jakov Jakovljević (Jaša za prijatelje) ima problem. Gospodin Jaša, državni činovnik, posle smrti supruge ostao je sam sa njihovo osmoro dece – sve devojčice. Deci je bila preko potrebna majčinska figura, a njihovoj kući ženska ruka, tako da gospodinu Jaši nije bilo druge – dao se u potragu za novom suprugom.

Nažalost, na tom polju stvari nisu bile jednostavne. Gospodin Jaša, iz očiglednih razloga, nije želeo još dece, što je bio san većine mladih devojaka koje su stasale za udaju. Posle dugog traganja, Jašini prijatelji priskočili su mu u pomoć sa sjajnom idejom. Bila je tamo neka Simka, takođe udovica, koja za života svog supruga nije uspela da im rodi decu.

Uzev u obzir da se u to vreme o ženskoj anatomiji znalo tek malo više nego o nebeskim telima u dubokom svemiru, bilo je opšte prihvaćeno gledište da ako u braku nije bilo dece, to je bila u potpunosti ženina krivica i nedostatak. Iz tog verovanja je logično sledio zaključak da ako gospođa Simka nije do tada imala dece, neće ih ni imati. Presrećan, gospodin Jaša odmah se bacio u udvaranje i njih dvoje su se brzo venčali.

Godinu dana kasnije rodila se Milica, a par godina kasnije i njen brat Stevan i sestra Zora.

Ova velika i neobična porodica živela je u slozi i ljubavi, prateći dobrog Jašu gde god da ga je državna služba premeštala, što se dešavalo često. Milica je odrasla okružena osmesima, toplim pogledima i – budimo iskreni – u domaćinstvu gde je vladala "ženskadija". Možda upravo tu leže koreni neustrašivosti sa kojom je kasnije kročila u profesiju kojom su tada vladali muškarci, novinarstvo.

Foto: Privatna arhiva, razglednica - Ženska učiteljska škola u Kragujevcu koju je pohađala Milica Jakovljević

Nesputana toplina u rečima

Dolaze ratne godine i u kombinaciji borbe za opstanak, sukoba, bombardovanja i nemaštine izgubljen je najveći deo zvaničnih podataka o Miličinoj porodici, registara o tačnom broju preživelih sestara i braće, rođenja i smrtnih slučajeva u njenoj porodici u požarima, krađi i usled neodržavanja. Ipak, imamo način da "zavirimo" u njeno detinjstvo i izvedemo neke zaključke zahvaljujući tekstovima koje je sama Milica pisala za "Nedeljne Ilustracije", tadašnji časopis zabavnog tipa u kome je u nastavcima objavljivala delove svojih romana i druge članke.

Zahvaljujući toploj neposrednosti sa kojom MIR-JAM opisuje događaje iz svog detinjstva, bilo da je u pitanju svakodnevnica ili praznik, scena nam se sama otvara pred očima kao da smo je sami iskusili, iako je život tada bio veoma različit, a mnogi od ovih običaja su došli i prošli pre nego što smo rođeni.

"Vaskršnji post je donosio prolećne radosti. Pupoljci su se pojavljivali na drveću u bašti, ljubičice otvarale svoje krunice, hrizanteme puštale mladice iz korena, a tata je već pravio aleje i rondele i baštovan je riljao po bašti. Mirisala je mlada prolećna trava, meka i fina kao zelena žanila. Na doksatu se sedelo sve duže popodne i iznosio se sto za doručak."

Foto: Nedeljne ilustracije - Milica Jakovljević je 15 godina karijere provela u ovom časopisu

Milica ovako počinje jedan od svojih članaka za "Nedeljne Ilustracije" po imenu "Vaskrs mog detinjstva" u kome opisuje svakodnevnicu svoje porodice tokom Vaskršnjeg posta, koja kulminira dolaskom i prolaskom samog praznika:

"Od prvog bdenija ulazili smo u mističnu pobožnost i još od jutra radovali se da idemo sa mamom, iako bi nas posle bolele noge jer se moralo odstajati celo bdenije. I kakva radost ona svećica, uvijena u klupče što se odmotava i lagano sagoreva, sve gledamo da li će celo klupče da sagori, ili ćemo je vratiti kući. I ono što ostane čuva se za drugo bdenije. Pa posle dolazi velika radost pred Vrbicu, kada sva kuća miriše na novo, kada se šiju po dva para haljina, za radni dan i praznike, donose se šeširići."

Miličin stil se silno razlikovao od stilova njenih pisaca-savremenika koji su mahom bili uvažena i učena gospoda, uglavnom realisti i modernisti. U posleratnim godinama kada je Milica napravila prve korake u novinarskoj i spisateljskoj struci, u zemlji je vladala atmosfera umora i žaljenja za poginulima. To se odražavalo u teškim, ratnim i posleratnim temama koje su tadašnji romani uglavnom obrađivali.

Foto: Nedeljne ilustracije - Beogradska čaršija je tih godina sa uzbuđenjem iščekivala nedeljen tekstove misteriozne Mir-Jam

Kao samouka spisateljica, sa završenom višom Učiteljskom školom u Kragujevcu, Milica se u pisanju nije suviše opterećivala ograničenjima i ozbiljnošću koja se među njenim savremenicima podrazumevala. Pisala je o ljubavi, lepoti, velikoj tuzi koja se obično završavala velikom srećom. Njen stil menjao se i prilagođavao kako je priča zahtevala. Gramatička pravila, strukture i norme ponekad su leteli kroz prozor da bi se stvorio utisak da je narator tu pred Vama, bez daha Vam opisuje neku dramatičnu situaciju mlatarajući rukama i menjajući ton glasa dok imitira likove kako besne, tuguju ili plaču od sreće.

Iako se danas MIR-JAM smatra ženskim štivom, kada je bila na vrhuncu karijere Miličine romane čitala su i sva gospoda. Dok su junakinje njenih romana imale šarenolike ličnosti, vrline ali i poneku manu, Milica je uvek sa posebnom naklonošću i toplinom pisala o njihovim ljubavima. Junaci MIR-JAM romana obično su bili privlačni momci besprekornih manira, čeličnih nerava i čvrstih principa – heroji u svakom smislu te reči i upravo ono što je svaki gospodin tog vremena želeo da bude, pa nije iznenađujuće da su njene knjige bile lepo primane i u muškom svetu.

 

U nastavku u četvrtak pročitajte kako je buran ljubavni život uticao na njeno pisanje i koja velika ljubav je bila glavna inspiracija za njena najpoznatija dela...