Slovenske provincije pod turskom vlašću bile su poznate po tome da je položaj žene bio izuzetno ugrožen. Žene su bile nepismene i ponižene, što je Paulini Irbi i Džordžini Mekenzi dodatno zainteresovalo da baš njima pomognu. Odlučile su da im pomoć pruže kroz opismenjavanje i obrazovanje, jer je to najjače oružje kojim se kasnije mogu braniti u "muškom svetu".

U čitavoj Bosni postojala je samo jedna škola u koju su mogla da idu ženska deca, pa su Irbi i Mekenzi za otvaranje svoje škole izabrale Sarajevo. Odlučne da to ostvare i sagrade novu zgradu, prikupljale su novac sa različitih strana. U januaru 1870. godine u Sarajevu počinje sa radom škola za devojčice sa smeštajem, odećom i hranom, koji su bili besplatni. U školi nisu postojale nikakve predrasude ko je može upisati, bila je predodređena za devojčice svih nacionalnosti i religija, iako je najviše upisanih bilo hrišćanki.

U prvom periodu rada škole, Mis Irbi je nailazila na osude građana i grada, jer su smatrali da ona želi devojčice da preobrati u "njenu protestantsku veru". No, ne mareći za loše reči, Irbi je nastavljala sa radom, usavršavajući i sebe u Dizeldorfu kako bi mogla da se bavi pedagoškim radom. Želela je da sve te devojčice postanu buduće učiteljice svojih mlađih zemljakinja.

Škola se ponosila time što je iznedrila prvu generaciju Srpkinja intelektualki u Bosni i Hercegovini, koje su radile kao učiteljice širom zemlje. 

Engleskinja u ratu

Samo par godina nakon otvaranja škole, u Bosni i Hercegovini izbija narodni ustanak. Irbi u ovom trenutku preusmerava svoju pažnju na pomoć izbeglicama, a  ponajviše deci. Odlučuje da počne da otvara škole po čitavom regionu, za decu izbeglice, i na taj način im pruži smeštaj, hranu i odeću. Za samo dve godine otvoreno je dvadeset ovakvih škola i spašeno dve hiljade dece.

U dogovoru sa svojim prijateljima iz Engleske, otvara fond za prikupljanje pomoći, i na taj način dobija i sredstva. Njen humanitarni opus nije se zadržao samo na osnivanju škola, već i koliba u koje je uspela da smesti izbegle porodice u Dalmaciji. Podaci govore da je zbrinula čak četrdeset hiljada ljudi.

Nakon ovog, ali i srpsko-turskih ratova koji su se u to vreme zbili, zbog svoje nesebičnosti, Mis Irbi postaje za života u narodu poznatija pod imenom "Plemenita" i čak "Majka bosanske sirotinje". Sa ovim opisima kao znacima raspoznavanja ušla je i u istoriju.

Posle svih dešavanja, odlučila je da ostane da živi baš u Sarajevu i posveti ceo svoj životni vek školama koje je podigla. 

Govorili su o Plemenitoj Irbi

Dobrotvor kakav je bila, za života je dobila mnogo hvalospeva, bila je primer za nesebičnost, heroj napaćenog naroda, pravi prijatelj. Iz tog razloga je bila predmet najrazličitijih članaka i tekstova, a jedan od njih je tekst u  časopisu "Ženski svet", iz Novog Sada, iz 1887. godine:

"Mis Adelina Pavlija Irbi srpska dobrotvorka" 

"U onom zabačenom kutiću našega naroda, za koji se još i danas lome diplomatska pera i upinju silnici, da ga ocepe od narodnog tela, skrila se jedna plemenita duša ženska, pa u tišini, već evo punih 20 godina, ide od doma do doma, prikuplja oko sebe srpsku žensku siročad i umiva ih, baš kao ono Kosovka Devojka, lađanom vodom svesti srpske, pričešćuje vinom hrišćanske vrline i zalaže lebom znanja, oblači odelom istine.

Ta plemenita duša zove se Mis Adelina Pavlija Irbi. Kao što već po imenu vidite, nije Srpkinja, ona je kći ponosnog engleskog naroda; ali je s tim više stekla poštovanja i priznanja u našem i stranom svetu, što je tako čistom dušom, nepomućenom hrišćanskom svesti umela da se uzvisi nad uskim okvirom svoje narodnosne odelitosti, pa je svojom plemenitom i čistom dušom obuhvatila, i u svoju zaštitu uzela, pod svoje materinsko starenje primila jedan veliki deo srpske siročadi u Bosni i Hercegovini.

Ona se i danas nalazi u sred Sarajeva u krugu sretne srpske siročadi. Ovako uzvišenog primera, ovako čiste hrišćanske vrline retko je u svetu naći, pa za to ćemo pokušati da upoznamo i širi krug naših Srpkinja sa ovom plemenitom dušom. Ovakvi lepi primeri podstaće, valda, i druge naše Srpkinje, da se ugledaju na nju i uz to da poštuju, cene i uvažavaju vrline, jer čovečiji život ne treba ceniti po njegovom trajanju, nego po delima..."

 Grafika: Wikipedia - Ilustracija iz knjige o Bosni Makenzijeve i Irbijeve

Ivo Andrić je o njoj rekao:

"Nikada nećemo moći do kraja da saznamo ni do kraja da procjenimo sve što je ona žena učinila za Bosnu, razvijajući među našim djevojkama ljubav prema svojoj zemlji, svojem domu i poslu, i težnju ka boljem i plemenitijem životu, jer sve što je ona, vjerna svojem karakteru, radila, činila je s najvećim samopožrtvovanjem, bez ikakve hvalisavosti i razmetljivosti...

Neka nešto od te plemenite vedrine pređe i na nas i nadahne nas u svim našim djelima. Neka njen mio i ozbiljan lik ostane među nama, u našem sjećanju, kao simbol i spomen onoga što je najbolje u nama, i u svim ljudima."

Aleksa Šantić je u ovoj dobrotvorki pronašao veliku inspiraciju pa je izabrao Irbi za temu jedne od svojih pesama koja počinje rečima:

Stupila si nama... Usred noći tavne

Mučenika zemlju, koja nema zore,

Privila si duši, gdje planete gore,

O velika ženo Britanije slavne!

Da se ne zaboravi

Ceo njen život i rad bili su poklon Balkanu i pravoslavnom stanovništu dok su bili potlačeni pod Osmanlijama. Iz tog razloga bila je nagrađena kako dolikuje. Odlikovana je Takovskim krstom kralja Aleksandra Obrenovića, ordenom Svetog Save drugog reda kralja Petra Prvog i Danilovim krstom crnogorskog kralja Nikole Petrovića Njegoša.

Želja joj je bila da je narod ne pamti po smrti nego po životu, i u tome je i uspela. Sahranjena je, takođe po svojim željama, na pravoslavnom groblju u svom gradu – Sarajevu. Na nadgrobnoj ploči tekst je izrezan na dva jezika: srpskom jeziku, ćirilicom, i na engleskom jeziku.

U čast njene plemenitosti, a i kao večni podsetnik kasnijim naraštajima, i u Beogradu i u Sarajevu po jedna ulica je ponosno ponela njeno ime. U Sarajevu ulica nosi naziv "Mis Irbina", dok je u Beogradu "Mis Irbijeve", kao ćerka kontraadmirala Irbija.

Lik Adeline Pauline Irbi i dalje pokazuje kako je nekada potrebna pomoć stranca da se naša zemlja i kultura opišu objektivno i često pozitivnije nego što bismo mi to sami iskazali. Iako po rođenju Engleskinja, ova "misica" ostaje kao jedan od dokaza da dom određuje srce a ne geografska ili politička podela.