Poslednje godine vladavine dinastije Obrenović bile su posebno burne. U mreži spletki nalazili su kralj i kraljica, članovi vlade, strani agenti, stranački prvaci, vojnici i potomci Karađorđa.

Sve to je iz prikrajka posmatrao jedan čovek – Nikodije Lunjevica, konjički oficir, mlađi brat kraljice Drage i potencijalni naslednik srpskog prestola.

Ono što nije mogao ni da nasluti je da će u istoriji biti zapamćen kao jedan od povoda zbog kojih će biti ugašena jedna od dve dinastije savremene srpske države.

Porodica iznad svega

Ma šta istorija i petparački pisci mislili o njima, Lunjevice teško da su bile „tikve bez korena“. Rodonačelnik loze Nikola Milićević Lunjevica bio je rođak kneginje Ljubice i bliski prijatelj kneza Miloša. Njegov sin Pantelija, koga je dobio u braku sa Đurđijom Čarapić, potomkom još jedne ugledne loze, biće otac poslednje srpske kraljice, Drage Lunjevica Mašin Obrenović i još tri ćerke i dva sina. Mlađi od njih, Nikodije, rođen je 1881. godine u Gornjem Milanovcu.

Prve godine života proveo je u dobrostojećoj, ali ipak duboko nesrećnoj porodici. Otac Panta živeo je život stranačkog prvaka pred kojim je bila sigurna karijera da nije bilo jednog problema, nervne neuravnoteženosti. Sa druge strane, nalazila se majka Anđelija koja je usled bračnih problema vrlo rano pronašla utehu u povremenim opijanjima. Nesrećna situacija je kulminirala kada posle niza ispada otac Panta završava u duševnoj bolnici, gde ubrzo i umire. Ovo je ostavilo trajnu mrlju na ugledu porodice u vremenima u kojima su mentalne bolesti bile stvar koja se krila po cenu života.

Porodicu na okupu drži najstarija Draga, koja se još kao devojčurak udaje za dosta starijeg inženjer Mašina. Posle muževljeve smrti postaje prava majka mlađim sestrama i braći. Posebnu pažnju posvećuje najmlađem Nikodiju koji je u trenutku očeve smrti imao tek šest godina. Vodi računa o njemu, uvek ga drži uz sebe i pokušava da izgura u prvi plan.

Skandalozni uspon braće Lunjevica

Prema svedočenjima savremenika, Nikodije je bio blage naravi, povučen, lepo vaspitan. Za razliku od pet godina starijeg brata Nikole, nije bio ni osion ni napadan. Ipak, nosio je poznato prezime, a u vremenu kada je čitav Beograd već bio svestan veze Drage i kralja Aleksandra, bio je već i pitomac Vojne akademije. U njegovoj klasi nalazio se Voja Tankosić, čovek koga će godinama kasnije gledati preko nišana revolvera.

O njegovim vojničkim kvalitetima malo se zna, sem niza brzih unapređenja koja ga vode od čina artiljerijskog narednika, preko čina potporučnika i konačno 1902. godine do prekomande u elitnu konjicu. Sličnim putem ide i njegov stariji brat, koji je pored svoje lumperajske karijere neko vreme čak i boravi u Francuskoj kao ađutant pukovnika Đoke Markovića. Nije mu pomoglo. U Srbiju se vratio nabusit i još više osion, što je dodatno izazvalo nezadovoljstvo vojnika čije je privilegije sve više smanjivao kralj Aleksandar. Naime, u želji da se obračuna sa tvrdim vojnim jezgrom koje je podržavalo njegovog oca Milana, kralj donosi niz uredbi kojima se vojska stavlja pod komandu ministra vojnog (koga je birao i kontrolisao Aleksandar), a svi oni koji su i ovlaš podržavali starog kralja našli su se na ulici.

Za to vreme u dalekoj Pešti štamparske mašine rade punom parom. Naručilac je Živojin Balugdžić, srpski pravnik, disident i ostrašćeni protivnik Obrenovića. U rasejanju se našao 1894. godine zbog anti-obrenovićevskog članka „Rušite dvor“. Tema ovog pamfleta nije bila ništa manje zapaljiva – u pitanju je tvrdnja da je kraljica Draga, kao ruski agent, odlučna u tome da svog muža obrlati kako bi za prestolonaslednika srpske krune imenovala nikoga drugog do svog brata Nikodija. Neki smatraju da se iza ovog pamfleta nalazila upravo Austrija kojoj nimalo nije odgovaralo Aleksandrovo klackanje između ruskog i engleskog uticaja.

Vest o još jednoj „zaveri“ ozlogašene kraljice širi se kao požar Srbijom i Beogradom. U zgradi Oficirskog doma i Kasarni VII puka počinje da se kuje zavera u kojoj će učestvovati čak i oni oficiri koji su gajili simpatije prema Nikodiju.

Nastaviće se...