Zgrada Beogradske zadruge, Narodnog muzeja, Univerzitetske biblioteke i Tehničkih fakulteta, predratne lepotice građene u duhu akademizma, stameni simboli Beograda koje čak ni ratovi ni potonji graditelji nisu hteli da uznemire, samo su neki od preko šezdeset radova Nikole Nestorovića. Bio je jedan od najuticajnijih arhitekata pre u prvim decenijama 20. veka i profesor koji je na svoje studente preneo svu ljubav prema  graditeljstvu i Beogradu. 

Stasavanje arhitekte Nestorovića

Kao i mnogi pre njega, Nikola Nestorović došao je u Beograd u potrazi za znanjem. Rođen je sredinom aprila 1868. godine u Požarevcu, kao najmlađe od petoro dece Bogdana i Katarine Nestorović. Njegova porodica pripadala je novom, građanskom sloju srpskog društva koji je bujao na talasu oslobođenja posle vekova pod tuđom vladavinom. U rodnom Požarevcu, koji je tada važio za živahan i prosperitetni gradić, završava osnovnu školu i nižu gimnaziju, da bi školovanje nastavio u prestonici. 

Dolazak petnaestogodišnjeg Nikole u Beograd obeležiće i odlazak njegovog starijeg rođaka Andre Stevanovića na studije arhitekture u Nemačku. Pošto je i mladi Nestović bio zaintresovan za tehničke nauke, iskustva rođaka uticala su na to da posle svršene Realke započne studije na Tehičkom fakultetu Velike škole. Put ga dalje vodi u Požarevac gde radi kao inženjer, ali san o odlasku u inostranstvo i studijama arhitekture na Kraljevskoj visokoj tehničkoj školi u Šarlotenburgu ne jenjava. Ovaj san ostvaruje 1893. godine, kada odlazi u grad koji će postati kulturna prestonica Evrope. Izučavajući nemačku savremenu arhitekturu, koja je važila za vodeću na Starom kontinentu, Nestorović se upisuje u red srpskih arhitekata koji će izgraditi novo, evropsko i kosmpolitsko lice prestonice. Iskustva stečena tokom studija i praktičnog rada tokom godina provedenih u Berlinu, poslužiće mu kao stalna inspiracija u dugoj i plodnoj karijeri koja će uslediti. 

Pre povratka u Beograd polaže i pruski državni ispit, koji će mu poslužiti umesto diplome, te se u domovini zapošljava kao inženjer u Ministarstvu građevina.

Graditelj i profesor

Povratak Nestorovića u Srbiju obeležiće i jedan važan momenat. Upoznaje Anu Klidis, ćerku Manojla Klidisa trgovca kožom i jedog od osnivača Narodne banke. Uslediće i njegov izbor za profesora Velike škole, kao i čitav niz uspešnih projekata na kojima sarađuje sa Androm Stevanovićem. U godinama pre Prvog svetskog rata izgrađena su kopitalna znanja kao što su zgrade Uprave fondova (danas Narodni muzej), Beogradske zadruge, Hotela Bristol, Učiteljskog doma, pasaž i zgrada Nikole Spasića u Knez Mihailovoj, kao i jednu od najupečatljivijih zdanja u Kralja Petra - “Kuću sa zelenim pločicama”. Jedan od reprezentativnih objekata je i porodična kuća koju gradi u ulici Kneza Miloša u kojoj će porodica Nestorović živeti do danas. U prostranoj kući, koja se tih godina nalazila na periferiji Beograda, okružena zanatskim kućicama u Sarajevskoj, baštama i vinogradima, Nikola će sa Anom da izroditi četiri sina: Bogdana, Marinka, Miroslava i Dragoslava.

Uspon njegove karijere prekidaju balkanski ratovi u kojima učestvuje kao rezervni oficir. I taman kada je izgledalo da će stvari da se vrate u ustaljeni rok, izbija Prvi svetski rat. Veliki rat provodi u internaciji u Mađarskoj, u koju je dospeo posle hapšenja u vozu u kome se vraćao sa odmora u Beograd. Njegova porodica prati srpsku vojsku i preko Niša i Soluna dospeva u Nicu, gde njegov najstariji sin počinje studije arhitekture po uzoru na oca. 

U periodu između dva svetska rata, Nestorović se okreće profesorskom radu i projektima iz domena privatne arhitketure. Ipak, u njegove najvažnije javne zgrade ubrajaju se zgrade Univerzitetske biblioteke i Tehničkih fakulteta, na kome će jedno vreme biti i dekan. Takođe, jedno vreme se okreće i radu sa sinom Bogdanom. 

Stihovi i ruže

Može se reći da je Nikola Nestorović bio jedna renesansna, svestrana ličnost, takmičarskog duha i velike životne energije. Pored arhitekture, njegova velika ljubav bila je poezija kojom se bavio još od gimnazijskih dana. U slobodno vreme bavio se i prevođenjem stranih autora na srpski, a pravo uživanje pružao mu je vrt u velikom dvorištu njegove porodične kuće. Posebnu pažnju posvećivao je uzgajanju ruža. 

Takođe, bio je i uspešan poslovni čovek. Bio je jedan od članova uprave “Banke Bošković”, a jedan od njegovih projekata bila je privatna kovnica novca u Bujevaru vojvode Mišića 43. Projekat zgrade izradio je njegov sin Bogdan, i sam ugledni arhitekta. Nažalost, zbog iznenadne smrti sina Dragoslava, Nikola se sve više povlači i posla, što koriste drugi članovi akcionarskog društva zbog čijih je malrverzacija kovnica bila pod policijskom istragom i nešto kasnije i zatvorena. 

U godinama pred Drugi svetski rat, Nestorović se sve više povlači iz javnosti. Povremeno drži predavanja o arhitekturi starog Beograda, pa čak i izdaje knjigu iste tematike. Zvanično je penzionisan 1938. godine, ali ostaje na Arhitektonsom fakultetu sa zvanjem honorarnog profesora. Poslednje godine života provodi povučeno, potpuno posvećen unucima i vrtlarstvu. 

Ni u novoj državi nije zaboravljen. Povodom njegovog 85. rođendana, upriličena je posebna proslava kada je izabran za doživotnog počasnog predsednika Društva arhitekata. Umro je februara 1957. godine u Beogradu. 

Više od šest decenija kasnije, njegova zvezda zasijaće starim sjajem zahvaljujući doktorskoj disertaciji i potonjoj izložbi “Nikola Nestorović - portret jedne epohe”, autorke arhitektkinja dr Marine Pavlović.