Zašto je ćerka milionerka, obrazovana u najelitnijim školama tog doba odlučila da učestvuje u velikom sukobu s početka dvadesetog veka, Prvom svetskom ratu, ostaće pitanje bez preciznog odgovora. I to u najužasnijim i najtežim danima po Srbiju. Ali jedno je sigurno - ono što je učinila zaslužuje da je srpski narod večno pamti.

Australijska aristokratkinja, mondenska dama, neustrašiva avanturistkinja, heroina Prvog svetskog rata - Oliv Mej Kelso King.

Dobrovoljac sa “Slonicom Eli”

Rođena je  1885. godine u Australiji, u bogatoj sidnejskoj porodici milionera ser Kelso Kinga. Obrazovanje je stekla u rodnom Sidneju u Engleskoj školi za devojčice, a potom i u Nemačkoj. Od rane mladosti bila je nemirnog duha i gajila je razna interesovanja,  pa se tako bavila klizanjem, planinarenjem, tenisom, a kažu da je i surfovala. Vozila je i reli trke. Australijanka Oliv Mej bila je i lepa i hrabra. Bila je jednom rečju -  avanturistkinja.

Veliki rat zatekao je mladu Austrilijanku u Engleskoj, dok je bila u poseti sestri koja je upravo dobila dete. Odlučila je da svoje iskustvo u reli vožnjama stavi na raspolaganje saveznicima, te se prijavljuje za vozača sanitetskih kola. Tu je nastao problem. Za potrebe vojske bila su otkupljena sva proizvedena sanitetska kola, a Oliv nalazi rešenje tako što od svog novca kupuje kombi, preuređuje ga u ambulantno vozilo. Ovo neobično vozilo dobilo je i neobično ime. Kroz kaljuge, brda i planine Balkana juriće pod imenom “Slonica Eli”. Neustrašiva i nezustavljiva Oliv, uputila se potom u Belgiju, gde je uhapšena pod optužbom za špijunažu, ali su ove optužbe odbačene neposredno pre nemačke invazije na Belgiju. 

Ovo je bio samo privremeni kamen spoticanja u njenoj humanitarnoj misiji. Priključuje Bolnici škotskih žena, koju su škotske dame osnovale po uzoru na slične bolnice u Rusiji, Francuskoj i drugim zemljama, kao ispomoć savezničkoj vojsci širom Evrope na svim frontovima gde se ratovalo. Pomoć je posebno bila potrebna Srbiji, koja se našla pod združenim udarom Centralnih sila. Srbija, tek izašla iz balkanskih ratova, još uvek sa teškim posledicima vođenih bitki, slabije i naoružana i opremljena, upućivala je apel za neophodnu pomoć. Posebno je oskudica bila sa sanitetom.

Nju su voleli vojnici, ona je volela Srbiju

Sredinom 1916. godine Kelsova dolazi na Solunski front kao vozač saniteta i pridružuje se jedinici pukovnika dr Romana Sondermajera, koji nakon dr Lazara Genčića postaje načelnik saniteta Vrhovne komande.

I naravno, vozila je ambulantna kola na kojoj je bila registarska tablica sa brojem 3. Izmučenoj vojsci i izbeglicama koji su prošli Albansku golgotu, uvek nasmejana, duhovita i raspoložena lepa Oliv bila je kao “melem na ranu”. U isto vreme naučila je i srpski jezik. Priča govori da su mnogi vojnici bili zaljubljeni u nju, ali su je pre svega poštovali zbog ispoljene hrabrosti i vedrog duha.

Zbog svega što je uradila, u aprilu 1917. godine unapređena je u čin narednika. Posebnu hrabrost i junaštvo pokazala je prilikom velikog požara avgusta meseca 1917. godine koji su nepažnjom izazvali francuski vojnici. Za volanom svojih ambulantnih kola provela je bez odmora 20 sati prevozeći ugrožene na sigurno.

Sa Srbima i nakon rata

Probijanjem Solunskog fronta i oslobađanjem Srbije mnogi su očekivali da će Oliv Mej napustiti zemlju. Međutim, to se nije desilo. Naprotiv, kao i mnogi koji su na ove prostore stigli kao dobrovoljci, nije želela da napusti Srbiju.

Svesna da razorenoj zemlji i napaćenom narodu je neophodna pomoć, uz podršku i velkodušnu pomoć roditelja i građana Sidneja, krajem 1918. godine otvora sedamnaest mobilnih kantina za pomoć najugroženijim. Tako im obezbeđuje lekove, odeću, hranu, odeću, sve ono što im je bilo neophodno u tom trenutku. Ide i korak dalje.

Njen otac osniva fond za otvaranje narodnih kuhinja, u kome je sakupljeno više od 10.000 funti. Narodne kuhinje se otvaraju u Kragujevcu, Beogradu, Nišu, Kraljevu i mnogim drugim gradovima, gde je to bilo najpotrebnije. I tako sve do pred kraj 1920. godine, kada potrebe za ovim vidom pomoći srpskom narodu više nije bilo i kuhinje su prestale sa radom. Preostali deo sredstava iz Fonda Oliv je dala Dečijoj bolnici u Sremskoj Kamenici, Beogradskom univerzitetu i humanitarnim organizacijama u Sarajevu.

Zbog iskazane hrabrosti i požrtvovanja odlikovana je za hrabrost Ordenom Miloša Obilića, a “za ljubav prema Srbima i humanitarni rad” kralj Aleksandar Karađorđević dodelio joj je Orden Svetog Save.

Tako je Oliv Mej Kelso King završila svoju misiju među Srbima i u Srbiji, i vratila se u Australiju.

Još jednom među Srbima

Po povratku u Sidnej, Oliv nastavlja da se bavi dobročinstvom i humanitarnim radom. Bila je član organizacije “Girl Guides Australia”, u okviru koje je, pored ostalog, držala govore o onome šta je doživela na frontu vozeći svoju “Slonicu Eli” i iskustvu stečenom tokom rata pomažući Srbima. Humanitarni rad obeležio je celi njen život.

U Srbiji je bila još samo jednom, i to na poziv kralja Aleksandra. Kao gost Aeksandra, sa roditeljima je prisustvovala njegovom venčanju sa kraljicom Marijom 6. juna 1922. godine. Bilo je to glamurozno venčanje, na koje je dan pre doputovalo, kako je pisala štampa, više od 22 hiljade visokih zvanica pristiglih morem, kopnom i vazduhom.

Oliv je umrla 1. novembra 1958. godine u Melburnu, u Australiji.

Jedna žena u Velikom ratu

Istoričarki Hejzl King, inače rođenoj sestri heroine ove priče, dugujemo zahvalnost što o životu i samoj Oliv Mej King možemo saznati više. Naime, Hejzl je brojna pisma koja je iz Srbije Oliv slala ocu i sestrama, pretočila u knjigu “Jedna žena u ratu”, koje je objavila posle njene smrti.