U nazivima 8000 beogradskih ulica svoje mesto našli su razni manje ili više poznati događaji, predeli i ličnosti, oslikavajući tako neobično šarenoliku istoriju prestonice i onih koji su njome vladali. Među njima se svojevremeno našao i čovek neobičnog imena, Božidar Adžija, na koga je uspomena danas sačuvana u nazivu vračarskog obrazovnog i kulturnog centra "Božidarac".

Ko je bio Božidar Adžija? 

Rodom iz Drniša, Božidar Damasa Adžija, gimnaziju je započeo u Splitu, a završio u Zadru. Razlog ovog prelaska bilo je njegovo učešće u studentskim demonstracijama, u kojima je učestvovao još kao srednjoškolac i deo omladinskog pokreta koji se još početkom 20. veka zalagao za oslobođenje Dalmacije i stvaranje zajedničke države južnoslovenskih naroda. Potom studije prava završava u Pragu, gde je i doktorirao 1914. godine.

Ni za vreme studija nije se smanjivala njegova želja za stvaranjem jugoslovenske države, te se u to vreme povezuje sa češkim socijaldemokratama i socijalistima koji su delili iste ideje. Svoju aktivnost nastavlja i za vreme Prvog svetskog rata, kada radi kao pisar u vojnim sudovima u Dalmaciji, dok u slobodno vreme objavljuje tekstove pod pseudonimom u raznim časopisima.   

Posle rata i preseljenja u Zagreb gde radi u fondu koji se bavio zaštitom i pružanjem novčane potpore bolesnim radnicima, počinje još više da se interesuje za prava radnika i njihovu zaštitu. Svoje intresovanje za zaštitu prava radnika proširiće i tokom boravka u Pragu 1919. godine, gde se upoznaje sa reformom zakonodavstva iz oblasti radnog prava. Kao član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije, stranke desnih socijalista, postaje član Zemaljske vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca kao poverenik za socijalnu zaštitu. Ovaj angažman potrajao je samo nekoliko meseci, posle čega se povlači iz politike i potpuno posvećuje borbi za radnička prava, obrazovanju i sindikalnom organizovanju radnika.

Tokom dvadesetih godina 20. veka radi kao glavni sekretar Saveza bankovnih i trgovačkih činovnika, zatim u Središnjem uredu za osiguranje radnika u Zagrebu. Istovremeno se bavi i izdavačkom delatnošću kroz glasila Radnička zaštita i Socijalna misao, u kojima piše o tekućim društveno-političkim pitanjima u Kraljevini i svetu. Važan deo njegove aktivnosti na osnaživanju položaja radnika bio je i pokretanje kurseva i predavanja za radnike u okviru zagrebačke Radničke komore, radio je na osnivanju radničkog pozorišta, formiranju muzeja. Zapamćen je i kao osnivač Radničke čitaonice i Radničke biblioteke.  

Još jednom se vraća u politiku sredinom tridesetih godina, kada radi na organizovanju Jedinstvene radničke partije. To su i godine njegovog razilaska sa Socijalističkom partijom Jugoslavije i prelaska u Komunističku. I u ovom periodu nastavlja svoju bogatu izdavačku delatnost u raznim časopisima kao što su Književnik, Kulutra, Izraz, Naše novine i Politički vjesnik, dok je sa revolucionaromOgnjenom Pricom uređivao časopis Znanost i život.

Njegov poslednji pokušaj da sve radnike objedini u okviru jedne partije vezuje se za 1937. godinu, kada radi na osnivanju Stranke radnog naroda. Tih godina je više puta hapšen zbog svoje ilegalne delatnosti, te je 1939. godine upućen na izdržavanje kazne u zatvor u Lepoglavi. Zbog teških uslova u kaznionici i ozbiljno narušenog zdravlja, pušte je na slobodu krajem 1940. godine.

Sloboda nije dugo potrajala. Posle martovskog prevrata 1941. godine, ponovo je uhapšen i smešten u zagrebački zatvor u Savskoj cesti. Ovde ostaje sve do ulaska okupatorskih snaga u Zagreb, odakle je premešten u logor Kerestinac. U Kerestincu se nije dugo zadržao. Početkom jula 1941. godine, u Zagrebu je ubijen okupatorski agent. U znak odmazde zbog ovog ubista, u zagrebačkom parku Maksimir 9. jula 1941. godine streljani su Božidar Adžija, Ognjen Prica, Otokar Keršovani i još nekolicina zatečenih komunista.

Božidar Adžija u Beogradu

Ukazom Predsedništva Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije, 1945. godine, Božidar Adžaija proglašen je za narodnog heroja Jugoslavije. U znak sećanja za njegovo revolucionarno delovanje i borbu za prava radnika, u bivšoj Jugoslaviji su brojni radnički univerzitet, biblioteke i druge kulturne ustanove ponele njegovo ime.

Jedna od njih bio je Dom kulture "Božidar Adžija", koji je osnovan na Vračaru 1953. godine. Skoro deceniju kasnije, 1961. godine prerasta u Narodni univerzitet "Božidar Adžija", koji se orijentisao na osposobljavanje polaznika za nova zanimanja. Vremenom je svoju aktivnost proširio na kurseve jezika, umetničke hobi kurseve, seminare posvećene sugrađanima koji su zakoračili u treće doba, i mnoge druge.

Svoje novo, prepoznatljivo ime, popularni "Božidarac" nosi od 2014. godine kada je preimenovan u Centar za obrazovanje i kulturu "Božidarac - 1947". Pored stare-nove delatnosti, velika sala "Božidarca" postala je poznata i kao mesto na kome možete čuti zvuke beogradske alternativne i rok scene.

Pored osveženog i prilagođenog programa, te novog imena, "Božidrac" je poslednjih godina pretrpeo još jednu promenu. Naime, ulica Božidara Adžije na Vračaru, u kojoj se već decenijama na broju 3 nalazi zgrada ove institucije, danas nosi ime Radoslava Grujića, pravoslavnog teologa i istoričara.