U ulici Doktora Subotića Starijeg, uvučena i gotovo skrivena od pogleda, nalazi se zgrada Instituta za patologiju. Nazvana je po profesoru doktoru Đorđu Joannoviću –  prvom patologu i osnivaču instituta, jednom od začetnika Medicinskog fakulteta i njegovog rektora. Lista njegovih uspeha i značajnih dela je podugačka. Život je posvetio medicini, eksperimentalnoj patologiji i svojim studentima. Osnovao je i izgradio patološki institut ne sluteći da će se baš tu njegov život tragično završiti.

Od Novog Miloševa, preko Beča do Beograda

Profesor Joannović rođen je u Beču, 16. juna 1871. godine. Majka Marija i otac Hariton preselili su se u ovu metropolu iz malenog Novog Miloševa u Banatu. U Austriji Đorđe završava čuvenu "Schotten" gimnaziju koju su pohađali svi prinčevi habzburške dinastije. Letnje raspuste provodio je u Banatu, koji je neizmerno voleo.

U vreme njegovog školovanja, bečki Medicinski fakultet predstavljao je sam epicentar svetske medicine. I pored izrazito jake konkurencije, Joannović uspeva da upiše ove studije i da ih, predanim radom, završi u roku.

Kao svršeni doktor, sa samo 24 godine, dobija posao na Institutu za patologiju Medicinskog fakulteta u Beču. Postaje asistent i radi sa čuvenim patologom i bakteriologom, profesorom Ričardom Paltaufom.

Desetak godina kasnije, doktor Đorđe Joannović biva imenovan za docenta. Sa 39 godina izabran je za vanrednog profesora patologije na Medicinskom fakultetu u Beču.

U tom periodu bio je Srbin sa najvišom univerzitetskom medicinskom pozicijom u svetu!

Beogradske barake umesto sjaja Amerike 

Uskoro se profesor Đorđe Joannović našao pred teškim izborom. Dobio je poziv da svoj rad nastavi u Americi, u kojoj ga je čekala blistava karijera. Sa druge strane, mogao je da ostane u Beču i nasledi čuvenog profesora Paltaufa. Međutim, profesor Joannović, na poziv Kraljevine Jugoslavije 1920. godine, dolazi u Beograd. Rame uz rame sa profesorom doktorom Milanom Jovanovićem Batutom i profesorom Vojislavom Subotićem učestvuje u osnivanju Medicinskog fakulteta u Beogradu.

U malenim prostorijama prosekture Vojne bolnice, dr Joannović počeo je rad kao profesor i šef instituta za opštu patologiju i patološku anatomiju.

Ono što danas znamo kao klinički centar i u čijem središtu se nalazi Medicinski fakultet, tada je bio prostor sa barakama u kojima se, neretko, održavala i nastava.

Oni koji su imali priliku da uče od ovog velikog profesora kažu da je bio vrhunski predavač. Kada bi se našao za katedrom, povučeni naučnik menjao bi se poput doktora Džekila. Srećom, nije se pretvarao u gospodina Hajda, već u vrsnog predavača. Lice bi mu zasijalo, govor bi tekao glatko i slušaoci bi izgledali kao opčinjeni.

Jednom prilikom, bio je pozvan da u Pragu održi predavanje. Iako ga većina nije baš mnogo razumela, duže od jednog sata dupke pun amfiteatar napeto ga je slušao. I pored toga što je predavao na srpskom jeziku, profesor Đorđe Joannović svojim gestikulacijama, mimikom i žarom sa kojim je predavao, zadobio punu pažnju češke publike. Fascinirani magijom njegovog govorništva, na kraju predavanja, salom se razlegao gromoglasan aplauz.

Jedva da je završio sa govorom, a prvobitna maska bi se ponovo navukla i on bi postao onaj stari, pomalo ukočeni doktor.  

Svoja bogata iskustva izdašno je delio sa kolegama, studentima, na institutu, fakultetu… Svojim stavom da ljudi moraju da gaje uzajamnog poverenje i poštovanje, odgajio je nekoliko generacija lekara u koje je usadio ljubav prema medicini i poštenom radu.

Večito pristupačan i pažljiv prema svima, studentima je uvek stajao kao primer i očinska figura, ne libeći se da ih podržava savetima, a neretko i finansijski. 

Otac srpske patologije i onkologije

Godine 1926. svečano je otvoren novoizgrađeni Institut za patologiju (koji i danas ponosno stoji). U njemu se obavljaju obdukcije, pregledi patoloških materijala ali se sprovode i brojna istraživanja iz različitih oblasti.

Iako okrenut patologiji, profesor Joannović počinje da se zanima i za onkologiju i neretko svoja istraživanja usmerava u tom pravcu. Ispituje mogućnost upotrebe produkata koagulacije (zgrušavanja krvi) u lečenju raka. Pošto se metoda pokazala kao efikasna, profesor Joannović počinje da je primenjuje i na ljudima. Uspeh ovog načina lečenja profesor prezentuje 1929.godine na letnjem sastanku Međunarodne kancelarije za higijenu u Parizu.

Zanimljivo je da je pokušao je da utvrdi i da li je moguće lečiti maligne bolesti pčelinjim otrovom. Nažalost, ovaj vid terapije nije urodio plodom.

Iz velikog broja istraživanja koja je sprovodio u oblasti onkologije, došao je do niza važnih zaključaka o uzrocima pojave malignih bolesti. Mnogi od njih i danas su osnova za razumevanje uzroka nastanka ove pošasti modernog doba.

Pored toga što je radio na Instituta za patologiju, profesor Joannović je u njemu vodio i svoj privatni život. Pošto se nikada nije ženio niti je imao dece (smatrao da čovek koji želi da se bavi naukom mora ceo da joj se preda) živeo je sam u sobi na drugom spratu ovog instituta.

Svako jutro, najkasnije u pola devet, dolazio bi na obdukcije, a u podne bi držao predavanja.

Dan bi proveo na Institutu kontrolišući i prateći rad u salama za autopsiju i u histološkim laboratorijama. Slobodno vreme provodio bi u radu – pišući naučne radove i sprovodeći razne eksperimente.

Kamen temeljac autoimunih bolesti 

Najveći doprinos svetskoj medicini profesor Joannović dao je učestvovanjem u otkriću postojanja autoagresije u telu čoveka.

Do tada, medicina je verovala da ljudski organizam nikada ne stvara supstance protiv samog sebe. Autoimune bolesti (koje se danas šire poput epidemije) tada nisu postojale ni kao teorijski koncept.

Profesor Đorđe Joannović zapazio je da su vojnici, koji su imali zalečene povrede glave i mozga od vatrenog oružja, često imali jake glavobolje, pa i umirali. Na obdukcionom stolu ukazala su se mnogobrojna ognjišta razmekšanog moždanog tkiva koja su bila blizu, ali i na udaljenim mestima od povrede. Tako je došao do zaključka da su raspadni produkti, nastali usled oštećenja mozga, izazvali imuni sistem da stvori antitela protiv njih. Međutim, imuni odgovor nije delovao samo na mrtve delove mozga već i na zdravo tkivo, napadujući ga kao da je i ono oštećeno i kao da ga se treba rešiti.

Identične rezultate je dobio i u svojim eksperimentima. Na ovaj način profesor je uvideo da imuni sistem može da stvori antitela koja mogu da unište skoro bilo koje tkivo našeg organizma.

Danas znamo da je autoagresija u osnovi autoimunih bolesti (od kojih, svakako, prednjače oboljenja štitaste žlezde) ali i alergija, pa i  anafilaktičkog šoka.

Profesor Joannović ne samo da je otkrio fenomen autodestruktivnosti, već je isti pokušao da primeni i u lečenju. Verovao je da se ubrizgavanjem raspadnutih bolesnih delova tkiva, npr. tumora, može postići izlečenje od te bolesti. Njegovi postulati i eksperimenti danas nam deluju veoma nesvakidašnje. Međutim, u to vreme bili su brojni pokušaji da se, ubrizgavanjem oslabljenih ćelija raka, stvori otpornost organizma na maligne bolesti.

Kobni šamar i tragični kraj 

Život ovog velikog profesora i naučnika tragično se završio 28. januara 1932. godine. Pronađen je obešen u svojoj sobi, na drugom spratu svog doma na Institutu za pstologiju.

Tokom noći, uzeo je kanap za povlačenje zavese i jedan kraj vezao za prozorsku kvaku.

Omču je navukao oko vrata, poslednji put pogledao kroz okno institucije koju je stvorio, pa se spustio u svoju fotelju. U njoj je rano ujutro i pronađen, mrtav.

Spekulisalo se da je poniženje koje je doživeo prethodne večeri uzrok zašto je ova naučna gromada počinila samoubistvo.

Naime, kao i svake godine, organizovana je velika Svetosavska zabava čiji prihod je bio namenjen siromašnim studentima. Buntovni levičarski studenti poručili su da je kralj Aleksandar I Karađorđević, koji je bio i pokrovitelj svetkovine, dobrodošao na zabavu. Međutim, kraljevog predsednika Ministarskog saveta – general Petar Živković – egzekutor Šestojanuarske diktature i "belog terora”, nisu želeli ni da vide na zabavi.

Uvređen ovim studentskim stavom, general je pozvao profesora Joannovića u svoj kabinet i navodno mu rekao: "Ti matora budalo, kako ne možeš da smiriš svoje buntovne studente?" Da stvar bude još gora, nakon ovako ružnih reči, ošamario je cenjenog profesora.

Crven od poniženja doktor Joannović je izleteo iz Živkovićevog kabineta i otrčao kući, u svoj voljeni Institut za patologiju. Šta se te noći desilo u duši profesora što ga je nateralo da prelomi i digne ruku na sebe, niko ne zna.

Ostaće večna misterija da li je uzrok taj šamar, usamljenost ili, jednostavno, to što veliki umovi nose i veliko breme duševnih previranja.

Kako je dokazao da ljudski organizam bez znanja svesti može samog sebe da napadne i dovede do uništenja, tako je dokazao i da čovečija duša može uništiti telo.

Svakako, veliki profesor Joannović ostaće upamćen kao jedan od najznačajnijih ljudi u razvoju medicine i patologije u Srbii.

 

Zanimljivo je da je nešto više od dve godine pre ovog tragičnog događaja, Joannovićev kolega i veliki prijatelj, profesor Pirquet, zajedno sa svojom suprugom, u Beču izvršio samoubistvo trovanjem. Tokom jedne večere na kojoj se povela diskusija o ovome, profesor Joannović je rekao: ”Ne razumem kako je čovek toliko visoke inteligencije, tako plodan i razuman mogao da prekine svoj život.”

Nažalost, život je hteo da se pridruži svom prijatelju i sazna šta je to što dovede čoveka da digne ruku na sebe