Kada je avgusta 1903. godine u Beogradu osnovano Kolo srpskih sestara, nekoliko žena pokazalo je koliko znači kada se nekolicina njih sestrinski solidariše oko zajedničke ideje. Na čelu sa Nadeždom Petrović, Delfom Ivanić i Katarinom Milovuk, ovoj ligi izutetnih dama uskoro se pridružila još jedna od takvih. Oktobra iste godine, na mesto prve predsednice udruženja došla je Savka Polit Subotić.

Na govoru koji je tada održala u beogradskoj Velikoj školi, predsednica je izrekla da "svaki narod koji teži kulturnom napretku mora uvek početi od deteta", ali i da "od načina odgojenja i obrazovanja dece zavisi njihova budućnost i budućnost naroda iz koga su ponikli".

Na stranu što je bila dama zadivljujuće vešta s rečima, u ovih par rečenica Savka je izrekla suštinu onoga čemu je posvetila svoj život. Uz tri godine koje je provela na mestu prve dame Kola, njena borba za prosvećenost i bolji položaj žena u društvu trajala je celog života. Gotovo čitav vek kasnije jedna ulica u zemunskom naselju Busije ponela je njeno ime. 

Otkud devojčica u školskoj klupi u vreme kada devojčice nisu išle u školu?

Davno pre nego što će je Aleksa Šantić prozvati "majkom svog naroda", Savka Polit bila je malo drugačija od ostalih vršnjakinja. Rođena je 1934. godine u Novom Sadu, od oca Jovana Polita, uglednog trgovca, i majke Julijane Desančić. Pored starijeg brata Mihaila, Savka je odmalena imala i posebno društvo. Veliki broj knjiga bio je deo bogate kućne biblioteke, jer je porodica Polit oduvek cenila obrazovanje.

Sem toga, Politovi su u Novom Sadu bili jedna od najuglednijih porodica. Stoga je Savka već sa četiri godine sedela u školskoj klupi, i to u privatnoj školi namenjenoj osnovnom obrazovanju devojčica. To je u ono vreme u svakom smislu bio izuzetak: osim što osnovno obrazovanje nije bilo obavezno, "dobrovoljno" su u školu išli mahom dečaci iz bogatih porodica.

Od 1846. godine, Savka je obrazovanje nastavila u Temišvaru. No, u vreme izbijanja Mađarske bune i srpsko-mađarskog rata, cela porodica se našla u teškim životnim okolnostima. Zbog svega toga ispaštalo je i Savkino školovanje. Dve godine kasnije, Politovi se sele u Beč, a Savka nastavlja edukaciju u katoličkom internatu. U Beču će gđica Politov upoznati i jednog od najuglednijih srpskih književnika, a uskoro i svog supruga Jovana Subotića.

Odvažne ideje kao odgovor na patrijarhat

Akademik Jovan Subotić, osim kao urednik i pisac, delovao je i kao političar blizak idejama liberalnog građanstva. Od 1851. godine kada se oženio Savkom, u svemu što je radio imao je njenu beskompromisnu podršku. Supružnici se nakon dve godine u Beču vraćaju u Novi Sad, ali Subotićeva politička karijera zahtevala je česte selidbe.

Stoga su oboje narednih godina živeli u Vukovaru, Zagrebu, Osijeku i Zemunu. Uz svu podršku koju je Savka pružala suprugu, i on je njoj uzvraćao na isti način. Ohrabrivao ju je u smelim i revolucionarnim idejama, a kao obrazovana i svestrana žena, Savka je čvrsto verovala da sve pripadnice lepšeg pola imaju pravo na školovanje i rad.

Iz tog razloga je želela kod njih da probudi svest o drugačijoj ulozi žena – o tome da ne moraju prihvatati isključivo ulogu supruge, majke i domaćice. Savkini stavovi su se u ono vreme kosili sa strogim patrijarhalnim stavom, ali misija joj je bila da za žene stvori bolji položaj u društvu.

Vreme kada su ženske škole nicale kao pečurke posle kiše

Ne želeći da obrazovanje bude dostupno samo muškarcima, Savka je svoje društveno delovanje usmerila upravo u tom pravcu. Neravnopravan položaj žena, smatrala je, bio je i posledica njihovog nedovoljnog podsticaja na školovanje i edukaciju. No, svest je najpre trebalo menjati kod samih žena.

Stoga su Savkinu "ciljnu grupu" isprva činile dame iz bogatijih i uglednih porodica. Kada bi se one zauzele za sebe, mogle bi da utiču i na žene iz ostalih staleža. Savka se širom Srbije zalagala za otvaranje viših devojačkih škola, na šta je uticala organizovanjem brojnih peticija. No, želela je i da po tom pitanju učini nešto konkretno: inicirala je rad Odbora gospođa u Zagrebu, a potom i osnivanje Prve ženske zadruge u Novom Sadu.

Ovo udruženje pomagalo je devojčicama iz siromašnih porodica da se školuju za učiteljice. Ubrzo nakon toga, zahvaljujući Savki je otvorena prva viša škola za devojčice – najpre u Pančevu 1870. godine, a četiri godine kasnije i u njenom rodnom gradu. Ali, Savka je od samog početka znala da žensko obrazovanje, uprkos otvaranju škola, nije bilo jednako dostupno svim ženama. Život žena u gradu ipak je bio drugačiji od onog u seoskim sredinama. Znajući da gradske škole seljankama ne znače mnogo, Savka je odlazila u srpska sela u nameri da ih ohrabri i podrži.

Kako su seoske žene dobile svoju ambasadorku

Savka je, iako odrasla u imućnoj porodici, shvatala da i rad seoskih žena zaslužuje podršku i poštovanje. Sve što bi seljanke napravile, za nju je imalo veliku umetničku vrednost: od vezova i ćilima do ručnih radova i nošnji. "To je poezija ženske ruke, čijoj će se lepoti diviti svet" –  često je tako govorila, a zahvaljujući njoj će ta lepota stići i van granica Srbije.

Štaviše, posebnu nagradu u Parizu, na jednoj izložbi rukotvorina, osvojio je pirotski ćilim. Sakupljanje rukotvorina i njihovo izlaganje širom Evrope donelo je Savki priliku da dobro upozna srpske narodne običaje. Proučavala ih je i beležila s velikom pažnjom, zalažući se i za to da rad seoskih domaćica dobije zasluženo priznanje. No, pre nego što će postati prva predsednica Kola srpskih sestara, Savka Subotić izabrana je za počasnu članicu još jednog humanitarnog udruženja. Beogradsko žensko društvo bilo je prvo udruženje žena u Srbiji, a zahvaljujući Savki mu je na Međunarodnoj izložbi rukotvorina u Parizu dodeljena Srebrna medalja.

Žena velikog srca koja je osvajala rečima i delima

Zalažući se za žensku emancipaciju, Savka je odlazila daleko van granica Srbije. O radu ovdašnjih udruženja govorila je na evropskim skupovima, što je otvorilo put i ka udruživanju sa poznatim evropskim feministkinjama. Uz želju da omogući ravnopravnost ženama u svojoj zemlji, Savka se u Srbiji smatra i prvom feminisktinjom.

No, u istoj toj zemlji je tada još suvereno vladao patrijarhat. Usled ondašnjih društvenih prilika njeno delovanje je bilo ispred vremena, te bi i patrijarhalno okruženje ponekad pokušalo da je opovrgne. Naime, Savka je uvek bila vešta sa rečima. Njeni govori su bili praćeni sa puno pažnje, ali su "zli jezici" ipak verovali da oni dolaze iz pera Savkinog supruga. Nakon smrti Jovana Subotića, i dalje je uspevala da rečima osvoji svakoga ko bi je slušao.

Ipak, o Savkinim uspesima su najglasnije govorila njena dela. Osim neumornog društvenog angažovanja – pa i uprkos njemu – bila je među retkim ženama 19. veka koje su beležile svoje memoare. Pojedini od njih otkrili su zanimljive detalje o uticajnim ličnostima poput Svetozara Miletića, knjaza Danila i Petra Petrovića Njegoša, a koje je Savka imala priliku da upozna kao supruga političara. No, rado se sećala i lepih porodičnih trenutaka, pišući o roditeljima i bratu, o suprugu i sinovima Dejanu i Vojislavu Subotiću.

Pored spisa objavljenih u Letopisu Matice srpske, Uspomene Savke Subotić izdala je i Srpska književna zadruga. 1918. godine, Savka Subotić je preminula u rodnom Novom Sadu. Sahranjena je u Zemunu u porodičnoj grobnici, a iza nje su ostale škole i udruženja koja su širom Srbije ženama nastavile da otvaraju put ka obrazovanju.