Ako vas zanima istinski, surov, nimalo ulepšan prikaz života jednog balkanskog ratnika s prve polovine 20. veka, dovoljno je da samo zaronite u prozu Stanislava Krakova. Ovaj nadareni pisac je, od svoje sedamnaeste godine, neposredno učestvovao u Balkanskim, a potom i u dva Svetska rata. Ranjavan je nekoliko puta, doživeo tri smrtne presude, a njegov životni put – od ratnog heroja do izdajnika– za sobom je ostavio snažnu antiratnu poruku. 

Pisac-ratnik

Koliko je jedinstvena i neobična sudbina Stanislava Krakova (1896–1968), govori činjenica da je po Prvom svetskom ratu odlikovan sa 18 medalja, a da je na kraju Drugog svetskog rata prognan iz zemlje kao najveći nacionalni izdajnik.

Njegov otac, cenjeni vojni lekar, odmalena ga je učio čuvanju časti. Tako se Stanislav Krakov već sa sedamnaest godina dobrovoljno priključio oslobodilačkoj borbi u Prvom balkanskom ratu. Od prvog dana je imao potrebu da piše o onome što vidi. Ratne dnevnike i romane pisao je u rovu. Život, stvaranje i rat u njegovom slučaju bili su neraskidivo povezani.

Kritičko-satirički stav prema ratu i ratnim dešavanjima Krakov je prvo izrazio u časopisu „Rovovac“. Sam ga je pisao, ilustrovao i uz pomoć pisara umnožavao u vreme rata, 1916. godine. Želeo je da pokaže da vojnici znaju zašto se bore i zašto ginu, iako su svesni iskvarenosti društva koje opstaje izvan ratnih rovova. Paralelno je pisao i prvi roman „Kroz buru“, no pravu kritiku besmisla rata dao je tek u romanu „Krila“.

Način na koji je doživljavao i predstavljao rat, autentičan je u srpskoj književnosti. Krakov nije objavljivao eksplicitne poetičke tekstove, ali njegovo stvaralaštvo dovoljno transparentno pokazuje da je čitavog života bio posvećen osvetljavanju fenomena rata u svim njegovim strahotama i vrhuncima.

Na autentičan, vrlo upečatljiv način, hrabrom iskustvenom metodom, prikazao je dramatičnu ratnu stvarnost prvih decenija 20. veka i uverljivo oslikao kompleksna psihološka stanja vojnika.

Prema mišljenju većine književnih kritičara, „Krila“ su umetnički najuspelije delo Stanislava Krakova. Modernim i „scenskim“ pripovedačkim potezima, približio je istinu o ratu. Pokazao je da rat ima duboke veze sa svim našim čulima i da je, istovremeno, bolan, tragičan, ali i pokretački.

Roman je nazvan po simbolu koji može da potakne više različitih asocijacija. To mogu biti krila šatora, krila aviona ili pak, u ekspresionističkom smislu, krila jedne generacije koja se udaljava od svega što je zemaljsko.

Naglašen osećaj egzistencije koja može da prestane u svakom trenutku ‒ čini ovaj roman upečatljivom, golom istinom rata.

Paradoks sudbine

Po završetku Prvog svetskog rata Stanislav Krakov doživeo je da mu „uz fanfare, pod zastavama i cvećem“, dodeljuju diplomu počasnog građanina i ulice nazivaju njegovim imenom. Među brojnim počastima, dobio je zlatnu Obilićevu medalju za bitke na Gorničevu i Kajmakčalanu. Uručena su mu i tri strana priznanja: Orden rumunske krune oficirskog reda (1922), francuska Oficirska palma (1930) i grčki Orden Feniksa III reda (1935).

A onda je, 1945, sve otišlo u drugu krajnost. Zbog toga što je za vreme nemačke okupacije pružao podršku Dimitriju Ljotiću i svom ujaku Milanu Nediću, označen je kao narodni neprijatelj. Primoran da živi van domovine, morao je da se skriva po „nepristupačnim planinskim svratištima pod lažnim imenom, s lažnim zanimanjem i lažnom narodnošću“.

U izgnanstvu je i dalje verovao da je Nedić bio veliki rodoljub, koji se svesno žrtvovao za svoj narod. Bilo mu je važno da Nedića prikaže u pravom svetlu, i tako, kako je verovao, spreči da u narodu ostane zapamćen kao izdajnik. Koristeći obilje dokumenata i istorijsku građu, napisao je i štampao dvotomnu monografiju „Milan Nedić“. Prvi tom je izdao 1963, a drugi 1968. godine, pred smrt.

Reditelj, avijatičar, novinar, kolekcionar

Između tih kontrasta, od heroja do antiheroja, njegov život, filmski uzbudljiv i neizvestan, je ipak uspeo da buja.

Iako ga je ratno iskustvo formiralo i zauvek odredilo, on je bio mnogo više od vojnika. Pre svega – bio je veoma svestran intelektualac, radoznalog i avanturističkog duha. Imao je izuzetnu biblioteku, vrlo vredne kolekcije umetnina, egipatskog nakita i grčkih starina.

Izgradio je i najveći privatni muzej, koji su posećivali mnogi ugledni Beograđani. U izbeglištvu je, nažalost, morao da rasproda sve što je decenijama skupljao, a najteže mu je palo da preda vizantijsku numizmatičku kolekciju.

Bio je i strastveni avijatičar, član Avio-kluba, zaljubljen u visine i nadzemaljsku perspektivu. Snimio je nekoliko dokumentarnih filmova, a posebno se ističe film o Prvom svetskom ratu „Za čast otadžbine“.

Godine 1924. diplomirao je na Pravnom fakultetu, da bi se potom posvetio novinarstvu. Na početku radio je kao reporter, a potom je postao urednik „Politike“, direktor časopisa „Vreme“ i direktor Radio Beograda (1940‒1941).

Izveštavao je iz svih krajeva Jugoslavije i mnogih evropskih gradova. Posle rata živeo je u Francuskoj i Švajcarskoj. Susretao se sa važnim istorijskim ličnostima, kraljevima dinastije Karađorđević i Obrenović. Bio je cenjen u književnim krugovima i družio se sa značajnim piscima, poput Stanislava Vinavera i Isidore Sekulić.

Putujuća tragedija

U progonstvu, daleko od otadžbine, zapisao je da je iz svoje zemlje „iščupan kao panj kome su odsekli korene“. Do smrti je verovao da je za to kriv isključivo Zapad i do poslednjeg trenutka se nadao da će se vratiti u voljeni Beograd. To se, nažalost, nije dogodilo. Umro je u Švajcarskoj, neprimetno i tiho, od raka pankreasa.

Njegova ćerka je posthumno objavila njegove memoare „Život čoveka na Balkanu“. Uvodni tekst za te memoare ispisao je u poslednjoj godini života. Sebe je tom prilikom nazvao „putujućom tragedijom“ i „suvišnim čovekom 25. časa“, ali je do kraja čvrsto stajao iza svih svojih odluka i uverenja:

„Ako ova moja daleka i bliska sećanja doprinesu da ljudi empiričnog i nesentimentalnog Zapada upoznaju težnje i potrebe, polete i stradanja bar moga srpskoga naroda (…) onda ću smatrati da sam ispunio najvažniju svoju životnu misiju, i da mi je tri puta bio dat rok baš da bih taj posao obavio.“

Iako je u izgnanstvu „dodirnuo dno ljudskog društva“ i „poznao svu gorčinu i poniženje“, njegovo književno delo je 1989. dobilo priliku za novi život.

Danas se u istoriji srpske književnosti nalazi u ravni sa najznačajnijim ostvarenjima dvadesetih godina: delima Ive Andrića, Rastka Petrovića, Miloša Crnjanskog.