Juna 1862. godine, ogorčeni incidentom kod Čukur česme, Turci su osuli bombe na Beograd. Do istog popodneva prestonica je ostala u ruševinama. Ljudskih žrtava je bilo na obe strane, a protiv Turaka su ustali beogradski dobrovoljci. Uz pomoć potporučnika vojske Đorđa Vlajkovića, neprijateljski odred je razoružan.

Ali nije potporučnik Vlajković bio jedini zaslužan. Sve dobrovoljce, uključujući i samog Vlajkovića, okupio je jedan "stari bard". Po zanimanju pravnik i politički uposlenik, a po pozivu pesnik i revolucionar, Stevan Vladislav Kaćanski želeo je da "srpskom rodu dà sve što ima". Naklonost prema svom narodu izražavao je kroz naizgled suprotstavljene perspektive: pesničku i diplomatsku, mada je zbog ponekih političkih stavova dospeo i u nemilost srpskog kneza. Književnost ga pamti kao jednog od najpopularnijih patriotskih pesnika druge polovine 19. veka.

Pravnik sa darom za pisanu reč

Iako rođen u uglednoj porodici, Stevan Vladislav Kaćanski (1828) nije se u svojim životnim izborima uvek mogao osloniti na podršku najbližih. Majka i otac bili su cenjeni građani Srbobrana, gde su se krajem 18. veka doselili iz Kaća.

Otuda je i ime budućeg pesnika govorilo o njegovom poreklu. Prezime Kaćanski poneo je po mestu odakle je potekla njegova porodica. Drugo ime, Vladislav, izveo je iz hercegovačkog prezimena Vladisavljević. Ponekad bi se i potpisivao samo drugim imenom, ali ga je u svakoj prilici stavljao ispred prezimena.

Kaćanski je školovanje prošao uz, takoreći, selektivnu podršku. Otac se protivio, ali Sergije Kaćanski, Stevanov stric, hrabrio ga je da gimnaziju započetu u Sremskim Karlovcima završi u Segedinu. U to vreme je Kaćanski počeo da beleži i rodoljubive stihove.

Njegova prva pesma objavljena u jednom beogradskom časopisu bila je "Usklik mladih Srba" (1846). Rodoljubivu crtu, ipak, nije pokazivao samo na rečima. Da bi se pridružio Srpskom narodnom pokretu tokom nacionalnih sukoba u Mađarskoj revoluciji, Kaćanski 1848. godine prekida studije prava.

Kako se mladi pesnik našao u diplomatskoj službi

Tih godina Stevan zadobija i poverenje vođa srpskih boraca, kojima se dopao zbog svoje odlučnosti i pronicljivosti. Netrpeljivost prema njegovom narodu u vreme Mađarske revolucije bila mu je podsticaj da se protiv nje otvoreno bori.

Uskoro se našao i među članovima srpske delegacije – i to uz podršku strica Sergija, učenog gospodina i jednog od najpoznatijih vojvođanskih Srba, inače i dopisnog člana Društva srpske slovesnosti. Pritom, Kaćanski nije oklevao da se nađe i u prvim redovima borbe. Tokom ofanzive mađarske vojske, ustao je u odbranu Sremskih Karlovaca i rodnog Srbobrana. Najzad, rodoljubivi duh je pretočio i u pesme: stihovi Kaćanskog bili su podstrek borcima u Revoluciji i rado su se čitali po vojničkim logorima. Ipak, Stevan će se kao pesnik-patriota najviše proslaviti nakon što je opevao bitku kod Temerina u pesmi "Noćnica".

U nemilosti oca i kneza Mihaila

Okončanje Mađarske Revolucije za Kaćanskog je označilo povratak studijama prava.  Potom se vraća i u roditeljsku kuću u Srbobranu, gde je otac Trifon, protiveći se sinovljevom odlasku u Segedin, očekivao da Stevan nasledi brigu o porodičnom imanju. Kada je ovaj to odbio, otac je još više bio razočaran – izuzevši ga iz testamenta, oterao je sina iz kuće.

Tako se Kaćanski 1857. godine zaputio u Beograd. Godinu dana kasnije, postaje profesor gimnazije i nastavlja da piše poeziju. Otkako je počeo sa objavljivanjem rodoljubivih stihova, dobijao je i sve veću pažnju javnosti. Ipak, to će ga uskoro koštati zaposlenja u beogradskoj školi.

Do tad je Kaćanski već bio prvi pesnik čiji su stihovi pripadali pokretu romantizma u srpskoj poeziji. Kako je Srbija još uvek bila pod vlašću Turaka, Kaćanski je u svom romantičarskom izrazu imao prostora da iskaže ideale o narodnom ujedinjenu i oslobođenju. Iste ciljeve – ali ne u poeziji, već u politici i diplomatiji – imao je i tadašnji knez Mihailo Obrenović. Međutim, pesnik je Kneževu politiku smatrao austrofilskom, verujući da je sam Obrenović bio najveća prepreka srpskim interesima.

U isto vreme, Kaćanski na sebe skreće i pažnju uposlenih u policiji. Zbog sveske u kojoj je zabeležio stihove o Karađorđu Petroviću (a koju je policija kod njega tada zatekla), naloženo je da pesnik ostane uskraćen za mesto profesora.