Znate li ko je čovek koji je “udario” temelje savremenom školstvu, zbog čega ga svrstavaju u rang Vuka i Dositeja, a kod nas je zaboravljen?! Protivio se latinizaciji srpskih knjiga. Branio je srpski jezik i ćirilicu. Dobio je dve plemićke titule, u Habzburškoj monarhiji i Ruskom carstvu i posede na prostoru današnje Belorusije. Znate li ko je bio Teodor Janković?

Od pitomog Mirjeva do reforme školstva

O reformi školstva na ovim našim prostorima govori se, a i radi se, već dvadesetak i “kusur” godina. Visoko školstvo “uskladilo” se sa Bolonjom, osnovno i srednje još uvek “traže” najbolju formulu. A da li ste znali da većina onoga što danas ulazi u pojam „moderno školstvo“ zapravo je tekovina rada Teodora Jankovića Mirijevskog?

Čovek sa dve plemićke titule, jedna u Hasburškoj monarhiji, a druga u Carskoj Rusiji, rođen je 1741. godine u Sremskoj Kamenici, u bogatoj srpskoj porodici poreklom iz tada sela Mirijeva iz okoline Beograda. Kao bistro dete, željno znanja kroz školovanje je “dogurao” do bečkog filozofskog fakulteta. Očito da ga je “putešestvije” po prosvetnom sistemu tadašnje Habzburške monarhije uverilo da su neophodne promene u obrazovnom sistemu. Pri tom, Janković je pripadao filozofskom pravcu racionlizmu, čiji su sledbenici smatrali da su “razum i mišljenje” najsnažniji izvor saznanja kojim se jedino može doći do istine. Predstavnici racionalističke filozofije, pored ostalih, bili su Platon, Dekart, Spinoza, Hegl, Herbart. 

Beše to doba, druga polovina osamnaestog veka, snažnog jačanja građanske svesti u Evropi, pa tako i na ovim prostorima. Otvaraju se škole, za decu bez obzira na staleški i imovinski status, koje su dostupne svima pod istim uslovima, a ne samo za povlašćene. Sazreva i svest da iza ovog “pedagoškog” talasa treba da stoji država.

Osavremenjivanje školskog sistema, koga se Mirijevski prihvatio da reformiše, podrazumevalo je kompletnu “rekonstrukciju” postojećeg sistema školovanja. U to vreme Vojvodina je bila deo Habzburške monarhije, a Teodor Janković, kao jedan od najučenijih ljudi tog doba u monarhiji, postaje 1773. godine direktor srpskih i rumunskih škola u Banatu, njih ukupno 270, koje zatiče u ne baš zavidnom položaju. Nedugo zatim inicira donošenje Školskog ustava za pravoslavne škole.

Ustavom reformiše srpsko i rumunsko školstvo, a piše ga narodnim jezikom. Ovim Školskim ustavom škole su stavljene pod državni nadzor, utvđena je starosna dob za polazak u školu, prpisane su potrebne kvalifikacije za učitelje i profesore, a definisana su i prva pravila ophođenja prem učenicima, uvedeni su nastavni plan i program. Obezbedio je izradu udžbenika i priručnika neophodnih za pokrenutu reformu školstva. Po prvi put pedagozi su imali obavezu da poštuju individualne kvaitete učenika, kao pojedinca.

Već 1777. godine ono što je Mirjevski uradio u Vojvodini postaje uzor srpskim školama u Slavoniji, Ugarskoj i Hrvatskoj , tamo gde su Srbi živeli. U periodu od 1776. do 1781. godine, broj srpskih i rumunskih škola, kao i učenika se upetostručio.

Rad Teodora Jankovića Mirijevskog nije ostao neprimećen u monarhiji. Dobio je plemićku titulu od austrijske države, i ponuđeno mu je da bude vrhovni direktor Velikovaradinskih škola.

Foto: Wikipedia - Udžbenik iz vremena Jankovićeve reforme

Jezički reformator u službi zaštite ćirilice

Kao poznati srpski filozof, pedagog, prosvetni reformator Teodora je interesovalo sve vezano za srpski jezik. Kao jedna od najučenijih srpskih “glava” u kasnom 18. veku, uvideo je da pokušaji “latinizacije” srpskog pisma kod naroda koji živi u Austrougarskoj, može dovesti do gubljenja nacionalne svesti i identiteta u Srba, što je i bio cilj monarhije.

Godine 1781. napisao je referendum Bečkom dvoru o srpskom jeziku i pismu. Branio je i srpski jezik i ćirilicu. Protivio se latinizaciji srpskih knjiga. Mirijevski je branio ćirilicu govoreći da bi ukidanje ćirilice imalo negativan uticaj na državu, trgovinu i omladinu. Mirijevski je imao argument da bi nametanje latinice imalo negativan uticaj na status Austrijske monarhije među pravoslavnim narodima na Balkanu. On je pisao: “ako bi Austrija nametnula latinicu Srbima koji žive u njenim granicama, to bi za posljedicu imalo da Srbi van Austrije prestanu Austriju da smatraju državom spasa. Samim time, oni bi se okrenuli od Austrije i tražili spasenje negdje drugo”. Očito da je Mirijevski aludirao na Rusiju.

Mirijevski, takođe, iznosi tezu da bi uvođenje latinice otežalo trgovinu sa balkanskim narodima, koji su većinom bili pravoslavni i koristili ćirilicu. Mirijevski je takođe tvrdio da bi uvođenje latinice nepotrebno opteretilo omladinu koja bi morala da uči potpuno novo pismo.

Foto: Wikipedia - Todor Ivanović Janković de Mirijevo ili Narodne škole pod Ekatarinom II

Srbin koji je osnovao prvo Ministarstvo prosvete u carskoj Rusiji

Uspeh Mirijevskog u Habzuburškoj monarhiji odjeknuo je Evropom, a najjače u Rusiji. Usledio je, 1782. godine, poziv carice Katarine II i dolazak u Petrograd. Zadatak je isti, sprovesti prosvetnu reformu u ogromnom Ruskom carstvu. Ređaju se zaduženja i pionirski poduhvati Teodora Jankovića. Njegov predlog nastavnog plana odobrila je carica Katarina II oktobra meseca 1782. godine, a u januaru sledeće godine postavlja ga za direktora osnovnih škola u Petrogradskoj guberniji. Prvi državi savetnik postaje 1793. godine, a bio je član i Ekonomskog društva i koleški, građanskog čina koji je odgovarao pukovničkom činu u vojsci, a obraćalo mu se sa Vaše visokoblagorodje. Carica ga odlikuje Ordenom Sv. Vladimira IV III stepena.

Kroz postavljanje za člana Komisije za uređenje osnovnih škola, stara se o unapređenju nastave. Na njegovu inicijativu osnovan je Zavod za spremanje učitelja. Bio je njegov prvi upravnik, a Zavod će prerasti u Pedagoški institut. Mirijevski će ostati zapisan u ruskoj istoriji i obrazovnom sistemu kao osnovač prvog Ministarstva prosvete. Bio je član i Ruske akadamije nauka.

Za sve učinjeno u prosvetnoj reformi Ruskog carstva, dobija 1791. godine nasledno plemstvo i posed “Nork” u Mogiljevskoj guberniji u Belorusiji sa 255 "mužika", seljaka. Teodor svom prezimenu dodaje Mirijevski, pa kao plemić postaje Fedor Ivanovič Jankovič de Mirievo. Ovo poslodenje kao znamen na mesto porekla njegove porodice, Mirijevo kraj Beogrda. Mirijevski će se 22 godine baviti reformom osnovnih i drugih ruskih škola do 1804.godine kada se penzioniše sa 2000 rubalja penzije, što je u to vreme bila velika suma novca. Dodeljena su mu u zakup i imanja u Grodnjenskoj guberniji, smeštenoj između Poljske i Litvanije.

Teodor Janković Mirijevski umro je u Petrogradu 1814. godine i sahranjen je kod crkve Aleksandra Nevskog. Sa suprugom Julijanom imao je sina Jovana, rođenog 1778. godine, koji se borio u bici kod Austerlica u činu general majora. Jovan je u trideset i trećoj godini umro od bolesti. Supruga Julijana umrla je 1818. godine i sahranjena pored supruga.

Zaborav u domovini

Teodor Janković Mirijevski u Srbiji uglavnom je zaboravljen. Jedna ulica u Mirijevu nosi njegovo ime. Kažu da njegovi direktni potomci i dalje žive u Mirijevu.