Kada se školovani Čeh Velimir Valožić sredinom 19. veka doselio u srpsku prestonicu, prvih nekoliko godina proveo je kao pisar u knjižari Miloša Popovića. Ovo je bilo vreme kada je Kneževina, po donošenju Hatišerifa iz 1830. godine, napravila prve ozbiljnije korake kako bi pokrenula i promovisala izdavanje štampanih knjiga. Međutim, nakon vekova provedenih pod turskom vlašću, ovaj naum se ispostavio kao nimalo jednostavan i lak.

Do 50-tih godina pretprošlog veka, Beograd je već tri decenije unazad imao i prvu državnu štampariju. Osnovana po nalogu Miloša Obrenovića, „Tipografija“ je u to vreme knjige štampala punom parom. Međutim, Miloš Popović, kome se u poslu pridružio i Valožić, želeo je dati i svoj doprinos u obrazovanju i opismenjavanju naroda.

Kako je zaista izgledalo biti pionir izdavaštva u Beogradu?

U tome su ga odmah dočekali i izazovi koje nije sasvim mogao da predvidi. U narodu koji još nije imao rutinu druženja sa knjigom, štampani i prodati tiraži bili su prilično obeshrabrujući. Pritom se valjalo pozabaviti i logistikom snabdevanja ostalih knjižara, a u Kneževini tek oslobođenoj od Osmanske vlasti ovo je bio i priličan organizacijski poduhvat. Naposletku, Popović se našao i u mukotrpnim pokušajima postizanja dogovora sa tadašnjim Ministarstvom prosvete. Iako je po ugovoru bio vlasnik državne knjižare, vlasti su i dalje oklevale da mu izađu u susret.

Neprekidne birokratske zavrzlame - a koje je Popović sve rešavao sam - najzad su ga nakon dve godine navele da digne ruke od posla. Knjižaru od njega preuzima Velimir Valožić, te od 1854. godine postaje njen novi vlasnik. Sada je, međutim, nasledio i muke svog prethodnika. Pored silnih peripetija sa trgovinskim maržama, Valožić je najviše posla imao oko knjiga koje je trebalo kategorizovati kao državne i školske.

Naime, formalnosti i uslovi koje je trebalo ispuniti radi prodaje knjiga još uvek su u to vreme bili previše komplikovani. Isto je tako bio komplikovan i „monetarni sistem“ u Kraljevini. Istovremeno se baratalo i zlatnicima i turskim novcem, te su ovakve „sitnice“ još dodatno opterećivale knjižarski zanat koji je još uvek bio u povoju.

Počeci masovnog štampanja: kako su knjige dospevale u Srbiju i u Evropu

Dok je Valožić manevrisao između administracije i misije osvešćivanja čitalaca, ubrzo će mu na put stati i potencijalni konkurent. Godine 1860., na knjižarskoj „sceni“ u Beogradu se pojavljuje trgovac Milovan Božić. Božić je zatražio od prosvetnog ministarstva da se sada njemu povere poslovi glavnog knjižara, a vlastima je pritom obećao da će širom Srbije otvoriti čak 33 prodavnice knjiga. Spram toga, Valožić je vodio i snabdevao „svega“ 17 takvih radnji, što beše gotovo upola manje od Božićevih obećanja.

Ovde se Ministarstvo ipak priklonilo Valožiću. Pošto mu je ugovor zvanično obnovljen, Ministarstvo je pojasnilo i jedan od ključnih razloga za to: Valožić je, naime, uspeo da razvije distribuciju knjiga i sa drugim zemljama u Evropi.

Ujedno je to bila i jedna od prvih ovakvih distributerskih mreža u Kneževini. I sam Valožić je u Srbiju došao iz Evrope, a sada je imao svoje dobavljače i prodavce u Lajpcigu, Beču i Moskvi. Uz to je njegova knjižara imala i veći profit, a i Valožić je u posao uložio svu ušteđevinu koju je pre toga doneo iz Češke.

Izdavač, distributer, prodavac, privatnik i bibliotekar - sve delatnosti prvog beogradskog knjižara

Pored prodaje štampanih knjiga, Velimir Valožić 1858. godine počinje da se bavi i izdavaštvom. Kada je dobio amin od vlasti, i sam je mogao birati naslove koji bi se štampali u „Tipografiji“.

Nedugo potom, Valožić započinje i saradnju sa privatnim štamparijama. Narednih godina je nastavio da utire put kojim bi do Beograđana, pa i stanovnika udaljenijih krajeva Srbije, napokon stiglo još više štampanih naslova.

Iz njegove knjižare najpre izlaze i domaća i strana izdanja, i to od beletristike do naučnih i stručnih naslova. Sledeća značajna godina bila je 1865., kada Valožić osniva biblioteku „Zabavna čitaonica“. Pojedina izdanja osvrnula su se i na uticaj žena u društvu, kao što je tada bila „Galerija znamenitih žena srpskih“ publiciste Mihaila Rozena.

Idućih godina se Valožiću u poslu pridružuju i dvojica sinova. Stariji, Miloš, najpre je bio očev pomoćnik i saradnik. Na sebe je zatim uzeo poslove oko izdavaštva, a u tome je imao i podršku pisca Milovana Glišića.

„Krijumčarenje“ knjiga i biznis po sistemu „uradi sam“

Valožićeva želja je bila da porodični posao po njegovoj smrti preuzme mlađi sin, Dušan. Nakon 1887. godine, Miloš dolazi na mesto vlasnika knjižare, dok se Dušan preselio u Niš i istovremeno nastavio da se bavi knjižarstvom i poslovima oko izdavaštva.

Posebno se njegov entuzijazam pokazao u pokušajima da svoje knjige dopremi do južnih krajeva Srbije. Spram prestonice u kojoj je čitanje već i postajalo navika, na jugu zemlje je situacija bila potpuno drugačija. Ovi delovi su krajem 19. veka tek počeli da dobijaju autonomiju, te je narod u tim krajevima i dalje bio omeđen turskim granicama.

Stoga je i Dušan morao iznalaziti razne načine kako bi tamošnjem stanovništvu prokrijumčario knjige na srpskom jeziku. Dosetio se da priihvati pomoć tamošnjih dobronamernih seljaka i mladića - sa njima je pao dogovor da njegove knjige „švercuju“ u turovima širokih čakšira od sukna. Stariji Valožićev sin pritom se uspešno bavio i politikom, pa su ga, osim kao poslanika Velike narodne skupštine, birali i za kmeta niške opštine.

Od pionira izdavaštva do katanca na vratima

Sticajem porodične tragedije, Knjižara Velimira Valožića će s početka 20. veka dospeti u ruke njegovih unuka. Miloš je stradao nesrećnim slučajem u nezgodi na železnici, a posao su preuzeli njegovi sinovi Dragutin i Mihailo.

Mihailo se, doduše, relativno kratko zadržao u knjižari. Otuda je Dragutin sve preuzeo na sebe, a posao je vodio sve do 1939. godine.

Međutim, Valožićeva knjižara je iste godine i potpuno nestala sa lica Beograda. Za zgradu u kojoj se nalazila izdat je nalog za rušenje, čime je zbrisano i tri generacije prvih beogradskih knjižara.

Iako Valožićevo ime pamti samo spomen ploča nadomak Varoš kapije, zasluga mu pripada i za to što se prestonicom u drugoj polovini 19. veka po prvi put počelo širiti sve više i više knjiga. Od knjižare koju je nasledio od nekadašnjeg poslodavca nastao je pravi izdavački biznis, a nakon toga su ga nastavile još dve generacije Valožoća.

Pritom, Valožić je morao savladavati i razne otežavajuće prilike: njegove knjige su dolazile do čitalaca uprkos zapetljanoj birokratiji i nerazumevanju nadležnih u vlasti. Mada su i sami vladari shvatali koliko je važno obrazovati narod, u praksi bi se to neretko pokazalo kao neveliki prioritet. Prvi beogradski izdavač, pak, ozbiljno je shvatio svoj posao. Da to nije bio slučaj, možda bi i Beograd (a još više ostatak Kneževine) i dalje još koju deceniju kaskao za čitaocima širom Evrope.

Pročitajte još i: