Da li ste znali da su beogradski nosači u vremenu srpskih državnih železnica imali službene oznake? Po lokaciji okupljanja, Beograđani ih nazivaju “Vukovcima”, često i ne znajući da oni taj naziv “zaslužuju” i po obrazovanju.

Amal, nosač, Vukovac

Beše to vreme kada taksija na beogradskim ulicama nije bilo mnogo, kada su nosači na peronima sačekivali putnike i nudili da prtljag odnesu do kuće. Beše to časno, ali poteško zanimanje, a nosači su bili registrovani i imali su i službene oznake, što bi danas rekli – značke ili još bolje, bedževe. 

Nosači, a zvali su ih i amalima (turcizam), prepoznavali su se po kapi, nalik na one železničarske, al opet malo drugačije. Sa metalnom značkom na kojoj je jasno pisalo: Srpske državne železnice, Beograd i broj pod kojim je “zaveden” nosač. I ne samo na peronima železničke stanice. Radili su na svim gradskim pijacama, u Beogradskoj luci. Svi su bili prijavljeni, “na divlje” se nije moglo raditi.

Imali su dozvolu koja je, na kraju krajeva, ulivala poverenje mušterijama. Naime, često se dešavalo da nosač ponudi svoje usluge da neki tovar prenese na svojim leđima ili preveze na kolicima do stana i na određenu adresu stigne pre mušterije, sačekavši ga zajedno sa tovarom. To je to poverenje koje se godinama negovalo, a sigurnost mušterijama je ulivala ta potvrda da znaju sa kim imaju posla. 

Podsećamo, beše to vreme kada na prestoničkim ulicama nije bilo mnogo taksija i vozila. Kada je železnica u pitanju, beše to ono zlatno vreme kada su i bogati i siromašni birali voz kao prevozno sredstvo. Razvojem drumskog saobraćaja, i međugradske bus stanice dobile su nosače sa istim zadatkom - pomoć u prenosu prtljaga ili nekog drugog tereta, do taksija ili do stana, kuće. I danas nude svoje usluge.

“Vukovci” sa Vukove stanice

Kažu da se u Srbiji trenutno gradi na oko pedesetak hiljada gradilišta. Naravno, najviše ih je u Beogradu. Niču nova naselja, stambeni i poslovni kompleksi. Koriste se nove tehnologije, savremeni materijali. Fasade poslovnih objekata uglavnom od stakla, stambene koje hitaju prema nebu sa spratnošću, takođe. Realnost pokazuje da i pored svih “novotarija”, čovek je nezaobilazan faktor, kako u onim najkoplikovanijim, tako i u onim najednostavnijim, pretežno fizičkim poslovima.

O fizikanerima je reč, personifikovanim u popularno nazvane “Vukovce”, kojima zborno mesto odredi i ime. Tačna lokacija je ograda parka Ćirila i Metodija i Studentskog doma „Kralj Aleksandar”. Vreme - svakog dana od ranog jutra, njih pedesetak nadničara, naslonjeni na ogradu, čekaju da se pojavi gazda, poslodavac kome trebaju nadničari. U negdašnjem Bulevaru revolucije, sadašnjem Bulevaru kralja Aleksandra, kod Vukove stanice i istoimenog spomenika, godinama se okupljaju ljudi iz svih krajeva Srbije, nudeći svoje usluge. I po košavi koja ledi dah, i po kiši, snegu, po beogradskom suncu koje zna da “prži”, oni su tu. 

I uradiće sve ono što im se ponudi, a drugima je možda ispod časti. Tu su kada gazda treba da ispoštuje dogovorene rokove gradnje ili neki drugi posao, bitno je da ima “šljake”, reći će svaki od “Vukovaca“. 

Sistem “zapošljavanja” je jednostavan. Red se zna. Onom kome su potrebni radnici, prvo prilaze “ranoranioci”. Ako prvi pregovarač ne dogovori posao, na pregovore stiže sledeći, i tako redom. Najčešće gazdi je potrebna radna snaga vezana za građevinske poslove: moleri, tesari, zidari ili fizički posao oko i na građevini. Oni sa majstorskim zanatom najviše i zarađuju, a fizikalci upola manje.

U vreme sezone, traže se radnici i za poslove u poljoprivredi, a znaju se ponuditi poslovi čišćenja šuta, utovar-istovar uglja, kopanje kanala, preseljenja i svega što podrazumeva fizički rad. I tako iz godine u godinu, na istom mestu, koje im i odredi ime “Vukovci”. Pri tome ne misli se na odlične učenike koji su poneli prestižnu diplomu za sve petice tokom školovanja „Vuk Karadžić“. To su do devedesetih godina prošlog veka najčešće bili ljudi bez škole. 

Njihov “biro za nezaposlene”, svakodnevno zborno mesto bila je ograda kod Vuka. Posle su se među njima znali zateći i oni koji su kroz školovanje stekli i diplomu “Vukovca”, pa i fakultet zvršili. Bilo je to mesto koje je obezbeđivalo koricu hleba kroz najteže fizičke poslove, ne gledajući u stečeno obrazovanje. To se nastavilo i godinama posle, kao posledica tranzicije i liberalnog kapitalizma, kada su preduzeća nestajala preko noći, a radnici ostajali na ulici. Mnogi od “Vukovaca” su sa tog zbornog mesta potražili “svoje mesto pod suncem” i van zemlje.

Trbuhom za kruhom 

Kažu da okosnicu Vukovaca čine ljudi sa juga Srbije i iz beogradskih predgrađa. Jedno im je zajedničko, bilo od kuda da su došli u Beograd, stigli su vođeni “trbuhom za kruhom”. Nekada su im društvo pravili nadničari iz Bugarske, Rumunije sve dok nisu postali članovi Evropske zajednice. Zajedničko im je bilo, a i danas je, da su za zakonodavstvo nevidljivi, neprijavljeni radnici koji imaju samo obaveze, bez ikakvih prava, sem dnevnice od dvadesetak evra u džepu u sumrak dana. To još zovu “rad na crno”, radno mesto gradilišta Beograda.

Bilo crno ili belo, to je mnogima jedini način da kako-tako obezbede neki novac za porodicu. Kažu da najviše posla ima u jeku građevinske sezone, od aprila do oktobra, a posla se nađe i u dvorištima, baštama, podrumima a i tavani se čiste. U tim mesecima može se zaraditi i više od petsto evra. Ovde se sve računa u evrima. Istorija Vukovaca datira sa početkom sedamdesetih godina prošlog veka, kada je prestonica bila u jednom od “građevinskih zamaha”, pa je potreba za radnicima bila veća od mogućnosti građevinskih i komunalnih preduzeća. 

Oni koji malo duže pamte, tvrde da se na zbornom mestu znalo naći i više stotina Vukovaca, i da se moglo lepo zaraditi. I Vukov spomenik nije jedino mesto gde se tražilo posla. Gazde su znale da obiđu naselje Altina, svrate u Jajince, na raskrsnici Ovča – Borča, u Malom Mokrom Lugu pored pijace, u Žarkovu. 

I ova svojevrsna ulična berza rada funkcioniše i dalje. Mnogi od njih, koji čekaju posao kažu da je to njihov izbor, ne optužujući za svoj položaj nikog, a znaju da kažu da ulica jeste neizvesnost, ali je i – sloboda.