Dok bockate parčiće vruće kobasice uz dobru kriglu točenog piva, ono što se danas pompezno naziva - kraft piva, sigurno niste ni svesni da je pre pre vek i nešto ovaj prizor u Beogradu bio stvar pomodarstva. Pivo je počelo da se pravi i toči tek tridesetih godina pretprošlog veka, a prve kobasice su na gurmansku scenu dospele skoro tri decenije kasnije. 

U Beograd ih je doneo jedan Italijan, a popularizovao, ko drugi nego jedan Čeh. 

Na kremviršlama do bogatstva

Istorija kobasičarstva u Beogradu pomalo je mutna, epitet koji svakako ne biste vezivali za jednu tako važnu životnu namirnicu. Mada se sa sigurnošću ko je i kada ponudio u svojoj kasapnici nešto bolje od standardne kavurme i švargle, zna se da je popularizaciji kobasice značajan doprinos dao ni manje ni više nego poslastičar Karlo Perolo. 

Zapravo, Perolo je bio sve pomalo, danas bi se reklo - pravi šef kuhinje. Mada je bio poznat po slatkišima, njegove talenat se pružao i na slaniše, te je zbog toga često bio pozivan da kuva na balovima i prijemima vladarske porodice i bogatijih Beograđana. Posao mu je išao toliko dobro da je uzeo pod zajam kafanu “Hajduk Veljko”, na početku današnje Knez Mihailove, koja je uskoro dobila dodatak u vidu prodavnice delikatesa. Za potrebe radnje i kafane, Karlo je iz inostranstva dovodio razne kobasičare koji su ovaj posao radili sa više ili manje uspeha. 

Među njima se, pak izdvajao mladi Bogoljub Rosulek. Rođen u Češkoj, zemlji poznatoj po kobasicama i pivu, bio je gotovo predodređen da se bavi jednim ili drugim zanatom. Odlučio se kobasičarski, koji ga je 1887. godine doveo u Beograd, na rad kod Perloa. Glas o mladom Čehu, majstoru zanata ubrzo se razlio varoši, koja je sve češće pohodila Perolovu kafanu i radnju. 

Kako to često biva, uspeh je u Bogoljubu izrodio želju za preduzetništvom. Kupivši kolica, kotao i značajnu količinu mesa, kreno je u bukvalno sa ulice. Tih dana viđali su ga kako od kafane do kafane, ulice do ulice, kuće do kuće, gura kolica na kojima se pušio kotao u kome su se krčkale vrhunske kremviršle sa renom. I to one prave, što pucaju pod zubama i pale nepce i nos ljutim mirisom rena. 

U Beogradu je tako stigao "fast fud", i to skoro čitav veka pre Mek Donaldsa.

 Foto: Library of Congress - Oko Spomenika Kenzu Mihailu nekada se nalazio čitav niz malih prodavnica i kafana

Kobasičarski okršaj kod Pozorišnog trga

Poslovi sa viršlama, debrecinerima, kremviršlama, punjenim i dimljenim kobasicama svake vrste, bili su više nego uspešni. Posle par meseci, Rosulek je već imao značajna sredstva koja su mu omogućila da otvori svoju sopstvenu radnju u Carigradskoj ulici. Ovaj poslovni potez, Bogoljubu je doneo i prvu radnicu, ali i ljubav. Po preporuci prima u službu prima seljančicu iz Male Krsne, koja je pre njega bila udata za mlinara, takođe Čeha. Nova gospođa Rosulek je u brak donela i miraz u vidu sina Koste, koga će Bogoljub uzeti pod svoje i odgajati kao svoje dete. 

Radnja je nadaleko bila poznata po istim onim kremviršlama sa renom, ali debrecinerima, frankfurterima, parizerima, drezdenarama, bratviršlama, srpskim kobasicama sa belim lukom i paprikom. Tu su bile i delicije u vidu brižljivo sušene šunke (uz pomoć beogradske košave) i goveđih jezika. Kvalitet proizvoda doneo mu je titulu beogradskog kralja kobasica, kojom se svakako ponosio. 

Taman kada je sve izgledalao kao uspešno ostvarenje beogradskog sna, na scenu stupa konkurencija. Mesar Laza Lazarević zvani Švaba, otvara svoju radnju na Pozorišnom trgu. Pozicija je bila idealna za procvat biznisa. Nekadašnje polje s druge strane Stambol kapije, današnji Trg republike (a tada Pozorišni, jel’ te), bilo je prava “Meka i Medina” za ugostiteljski biznis. Red kafana, red prehrambenih radnji i tako u krug oko spomenika Knezu Mihailu.

Narednih godina vodiće se pravi kombasičarski rat cenama, ali ne i baš i kvalitetom. Kako bi Bogoljub počeo prodavati 12 pari viršli za dinar, Švaba bi udarao cenu od 20 pari za istu cenu. I tako za svaki proizvod. Tajna je, naime bila u tome što je konkurent često kupovao jeftinu kradenu robu. Jedna tajan dojava dovela je da za ovo sazna policija, te je Laza uhvaćen i osuđen na višegodišnju robiju. Radnja posle njegovog odlaska nije dugo potrajala. Vodila ga je neko vreme Švabina supruga uz pomoć sina, ali niko od njih nije bio vičan trgovini. 

Uspon na društvenoj lestvici  

Dok je Švaba čučao u kazamatu, Rosulek je sabirao parice. Sredstva je ulagao u nekretnine, prvo kupivši kuću pored nekadašnjeg hotela “Kod Zlatnog Praga”, zatim na mestu današnje robne kuće na Terazijama. A imao je i jedan plac u Dušanovoj ulici, gde je sagradio veliku zgradu sa stanovima i dućanima za izdavanje. Pred kraj života, svu svoju imovinu ostavio je pastorku Kosti, koji je i sam kao ugledni kobasičar, još nekoliko decenija uspešno vodio posao. 

Dok jedni kažu da se vratio u rodnu Češku, drugi su tvrdnje da je Bogoljub Rosulek živeo u Beogradu i Srbiji. Posle njega su dolazili i prolazili razni izvikani kobasičari, ali još dugo se sa setom pričalo o Bogoljubu, kralju kobasica.