Čovek koji je bio srpski i ruski general, francuski legionar, bio je knez. Pričaju da se borio u 40 dvoboja, a u 9 ratova pamte ga frontovi Afrike, Azije, Evrope. Vreme mira provodio je po evropskim salonima. Likom, a i delom, najviše je podsećao na svog dedu, rodonačelnika dinastije, slavnog vožda Karađorđa. Istorija je zabeležila i da je on najodlikovaniji srpski oficir svih vremena. Ovo je priča o Arseniju Arsenu Karađorđeviću, neobičnom čoveku koga su nazivali i princem dvoboja i ratova.

Geni su čudo, a Arsen je od svog dede „Crnog Đorđa“ kako su ga Turci zvali, Karađorđa nasledio mnogo toga. Pre svega borbeni duh, hrabrost, bolje reći neustrašivost, i mnogo toga što je karakterisalo Vožda Karađorđa.  U Temišvaru, gde su mu boravili roditelji, bivši knez Srbije Aleksandar Karađorđević i mati Persida, 16. aprila 1859. godine, kao deseto dete, rodio se Arsenije. Osnovno školu završava u Temišvaru, a školovanje nastavlja na prestižnom pariškom liceju „Luj Veliki“ , obrazovnom institucijom sa tradicijom dugom još od polovine 16. veka. Kasnije, školovanje nastavlja u vojnoj akdemiji u Rusiji, u Petrogradu u Drugom Konstatinovskom vojnom učilištu, gde dobija čin konjičkog potporučnika – korneta. Po onome što  kazuju dostupna dokumenata, knez Arsenije pravi pauzu u školovanju i prijavljuje se u Legiju stranaca. Kao oficir deo je vojne ekspedicije, od 1883. do 1885. godine, u Tonkinu i Alžiru. Francuska štampa piše o njegovoj hrabrosti ali i o izvanrednom komandovanju, što izaziva poštovanje i divljenje, kako legionara tako i komandanata. U bormama je više puta ranjavan. Zatim se vraća u carsku Rusiju i završava petrogradsku akademiju.

Arsenovi burni petrogradski dani

Knez Arsen Karadjordjević 1887. godine stupa u Rusku Carsku vojsku i to u puk Njenog Veličanstva  Marije Fjodorovne. Mlad, već ovenčan slavom, sa titulom i zavidnim ratnim iskustvom, naočit Srbin veoma brzo postaje omiljena i popularna ličnot u prestonom gradu Ruske Carevine. Postaje rado viđen gost aristokratskih salona, gde upoznaje, beleže savremenici, jednu od najlepših žena Kneginju di San Donato, Auroru Pavlovnu Demidov. Venčanje je obavljeno u Kijevu 1.maja 1892.godine. Aurora je bila kćerka kijevskog guvernera Pavla Pavloviča Demidova i Jelene Petrovne, princeze Trubeckoj. Godinu dana posle rodio se sin Pavle. Brak je trajao četiri godine, dogovorno je prekinut a roditelji su malog Pavla poverili knezu Petru, koji je tada živeo u Ženevi. Arsen je redovno, za školovanje i ostale potrebštine malog Petra, uredno slao novac. Aurora se udaje za italijanskog grofa. Nedugo zatim umire u 31.godini života. Za to vreme je samo dva puta videla sina Pavla. Osnovno obrazovanje knežević stiče u Švajcarskoj privatnoj školi, srednje obrazovanje u beogradskoj II muškoj gimnazji, a zatim studira na Oksfordu.

Dvoboji kao knjazov “usud”

Za to vreme knez Arsen je nastavio svoj buran vojnički život. U isto vreme ne odustaje ni od predstoničkih salona. Kažu da je u tim salonima znao   nesporazume da rešava dvobojima. Najčešći motiv okršaja bile su petrogradske dame. Iz tih okršaja izlazio je kao pobednik. A dvoboji su na poseban način obeležili život kneza Arsena. Do dana današnjeg, “lome se koplja” koliko ih je ukupno bilo. Neki kažu 14, drugi tvrde i više od 40. Bilo kako bilo, postoje tvrdnje da je u dvobojima ubio 15 suparnika, 15 ranio, a da su 7 borbi završene bez pobednika. Da je bio veliki “kavaljer” al sa “kratkim fitiljem”, pokazuje i dvoboj sa najboljim prijateljem Karlom Gustavom Manerhajmom. I to sve zbog jednog plesa. Ples je, kažu, bio povod za obračun “tet la tet” najboljih prijatelja. U pitanju je bila princeza Milica Nikolajevna Petrović Njegoš Romanov. Rezultat okršaja je ranjavanje Gustava. Ima hroničara koji tvrde da su knez i njegov prijatelj na megdan izašli zbog buduće supruge Aurore. Arsenov prijatelj je kasnije postao feldmaršal Finske vojske. U memoarima koje je napisao, nema ni slova o ovom dvoboju, tako da ostaje veliki znak pitanja da li je i održan. Da li ga je uopšte bilo ili ne, ostaje pitanje, ali je dvoboj salonski Bečki poeta Ludvig Pecla opevao:

“Delili su trpezu i čaše nada,

a krvni protivnici su sada…”

Knez nije prezao da na dvoboj izazove ni predstavnike sedme sile, pa su londonske novine Dejli Lider zabeležile kako je  Karađorđević u dvoboju ranio novinara Pola Dolfusa jer je pisao negativno o njemu. A o knezu se pisalo jer ga je  pratila aura “ludo hrabrog čoveka”, vičnog svim vrstama oružija. Tako su ga opisivali savremenici. Njegov život komentarisao je i Miroslav Krleža kao “Brahijalnu silu od koje beži tane“, što bi u slobodnom prevodu bilo – agresivac od koga beži tane.


Nastaviće se...