Istorija Beograda je poput velikih ćuprija koje ga krase. Koliko god ih bilo, malo ih je i uvek će stanovnici želeti da grade još.

A istorija "Belog grada" počela je poodavno. Osnovali su ga Kelti u 3. veku pre nove ere, potom su njime šetali Rimljani, pa zatim Sloveni, koji su mu, 878. godine, nadenuli današnje ime, a nastanjivali su ga Austrougari, Turci...

Svim kulturama na ovim prostorima bilo je zajedničko jedno - želeli su da spoje Panonsku niziju sa Balkanom. Da stvore dve ruke pružene preko Dunava i Save i spoje obale, želje, misli, ljubavi, ljude, istoriju i sam život. Tako nastadoše beogradski mostovi.

Vredni neimari

Prvi most preko reke Save u Singidunumu, kako su Latini zvali Beograd, spominje istoričar Zosim u 5. veku. U doba Vizantije nicali su brojni pontonski mostovi preko ove reke, a serija se nastavila i za vreme turskog carstva.

Zanimljivo je da su neimari sultana Ahmeda 1595. godine, kod današnjeg naselja Višnjica, prvi premostili Dunav. Na istom ovom mestu, vojska pod zastavom Eugena Savojskog 1717. godine izgradila je pontonski most zahvaljujući kome je osvojila Beograd.

Bogata arhiva istoriskih dokumenata svedoči o nizu drvenih i kamenih mostova koji su izgrađeni u Beogradu tokom srednjeg veka. Međutim, 1688. godine Austrougari kod Ostružnice premošćuju reku Savu, za to vreme najneverovatnijim mostom. Odmah zatim podižu i most preko Ade Ciganlije. Ovu ćupriju podigao je majstor Đorđević za samo mesec dana i uz pomoć 400 radnika.

Maler Balkana

Beogradski mostovi, kako je istorija pokazala, patili su od jedne velike "boljke" - izgrađeni su na "buretu baruta".

Železnički most na 6 kamenih stubova, podignut je 1884. godine preko Save i baš nije imao sreće. Srušen je u Prvom svetskom ratu, obnovljen 1919. pa opet raznesen 1941. Ponovo je sazidan posle Drugog svetskog rata, a 1979. godine dobija parnjaka - Novi železnički most koji, uzgred, nikada nije dobio zvanično ime niti je iko ikada pokušao da mu ga nadene. Inače Stari želenički most nikada nije ofarban. Razlog, prema legendi, leži u tome što su projektanti zaboravili da uračunaju težinu farbe - par tona - koja je potrebna za ovaj posao, a koja bi ugrozila statiku mosta.

Foto: Pavle Kaplanec

Današnji Brankov most isprva je bio most Kralja Aleksandra Karađorđevića. Izgrađen u srpsko-vizantijskom stilu 1934. bio je dika i ponos tadašnjeg Beograda. Ali avaj. Nemačko bombardovanje 1941. ga je načelo, da bi 12.04.1941. godine bio dignut u vazduh od strane vojske Kraljevine Jugoslavije kako bi nemačke trupe bile sprečene da pređu na drugu stranu.

Iznova je podignut 1955. pod nazivom Most bratstva i jedinstva, ali se ovo ime nikada nije primilo u narodu. Ljudi mu tako nadenuše naziv Brankov most po pesniku Branku Radičeviću čija ulica vodi na ovu ćupriju.

Zanimljivu istoriju ima i Pančevački most, prvobitno nazvan most Kralja Petra Karađorđevića. Izgrađen je 1935. godine i zapravo je prvi pravi most preko Dunava. Svoje postojanje takođe je naprasno prekinuo tokom Drugog svetskog rata, sve do 1946. kada je ponovo podignut pod imenom most Crvene Armije. Ovo pravo ime mosta danas malo ko zna. Svi mu tepaju Pančevac.

Nije kome je rečeno, već kome je suđeno

Drugi svetski rat nije samo rušio mostove. Nemci su 1942. izgradili Stari savski most koji i dan danas pruža podršku beogradskom saobraćaju.

Sam most je izgrađen u Nemačkoj, pod imenom Princ Eugen, sa namerom da bude postavljen na Žablju. Ali fortuna je imala svoje planove te je most završio u Beogradu.

Foto: Wikipedia

Nemci su nameravali da unište ovaj most prilikom povlačenja iz Beograda, ali je ovde sudbina, ili bolje reći beogradski učitelj Miladin Zarić, umešao svoje prste.

Tokom rata, Zarić je živeo u stanu u Karađorđevoj ulici, odmah uz most. Kada su se oktobra 1944. zahuktale borbe za oslobođenje Beograda, učitelj je sa prozora svog stana video da nemački vojnici miniraju most, tada jedinu vezu Beograda i Srema. Rušenje je značilo da će Nemci dobiti na vremenu tokom povlačenja. Zarić nije oklevao. Kada je sovjetska vojska došla nadomak Beograda, učitelj je kontaktirao Crvenu armiju i sa grupom vojnika se popeo na most. Zarić je potom ašovom jednog pokojnog nemačkog soldata presekao detonatorsku žicu i spasao most.

Slučaj je hteo da Nemci, koji su shvatili da ćuprija nije razneta i pokušali da ga gađaju iz daljine, promaše ovu građevinu i ostave je za buduća pokolenja.

Ćuprije novog doba

Most specifičnog imena Gazela, koji duguje svom izgledu - nalikuje ovoj vitkoj afričkoj životinji u trku, je u saobraćaj pušten 1970. godine. Najprometniji beogradski most, pre presecanja vrpce, bio je testiran na poseban način. Gazelom je prošla kolona vojnih kamiona natovarenih šljunkom i transportera za balističke rakete. Ovaj test pokazao je svu stabilnost mosta koji teško možete zaobići ako ste u Beogradu duže od 2 dana.

Valja spomenuti i most kod Ostružnice koji je zakrčenom gradu doneo preko potrebno olakšanje od teretnog saobraćaja, ali i most Obrenovac-Surčin koji je deo nove "Sremske gazele".

Takođe, decembra 2014. godine Beograd je obogaćen za još jednu ćupriju - Pupinov most, između Zemuna i Borče. Neslavna karakteristika ovog titana dugog, bezmalo, 1,5 kilometar, i širokog 29 metara, jeste nedovršena pešačka staza. Naime, sa obe strane mosta ova staza se iznenada prekida tako da pešaci i biciklisti namernici moraju da izađu na kolovoz kako bi nastavili put.

Za kraj priče o beogradskim mostovima ostavili smo najnoviji, veličanstveni Most na Adi. Ovaj novi simbol glavnog grada Srbije je svetski rekorder o kome je čak i čuveni Discovery kanal napravio emisiju. U pitanju je najveći viseći most na svetu koji ima samo jedan stub (pilon) visine 198 metara, a koji se nalazi na samoj sredini reke. Kako bi problem nestabilnosti bio rešen, graditelji su napravili da dva kraka mosta budu različite težine (kraći deo mosta je od betona, a duži od čelika), čime je kreirana savršena ravnoteža.

Interesantan podatak je i to da je Most na Adi treći most na svetu po dužini kablova o kojima ćuprija visi. Dužina ovih kablova je oko neverovatnih 1.000 kilometara.