17 kilometara jugoistočno od Beograda nalazi se planina Avala. Kada iz pravca Niša stižete u Beograd prvi simbol moderne prestonice dočekaće vas 204,68 metara visok Avalski toranj. Nema bolje dobrodošlice i lepših želja za srećan put kada se napušta Beograd. Da je 11 metara niža, bila bi brdo, ovako sa 511 metara nadmorske visine je najniža planina centralne Srbije. Avala je dobro pošumljena samoniklim drvećem, a jednim delom je pod zasađenom borovom šumom. Ime "avala" je turskog porekla "havala", što znači "vidikovac". I dobro su joj ime Orjentalci dali. Sa vidikovca tornja na 122. metru puca pogled i na Šumadiju, i na Panonsku niziju, i na Beograd. Pogled koji ostavlja bez daha.

Usud postojanja i bitisanja na svetskoj vetrometini, od istoka do zapada, preko severa do juga, prati ovaj prostor, čini se, od nastanka civilizacije. Od Vinče do sadašnjice. Kažu da nema grada koji je toliko puta rušen, pa opet građen kao Beograd. Sve to što se gradu na Savi i Dunavu dešavalo kroz milijenijume, dešavalo se i "planini nadomak Beograda" – Avali, ili kako se zvala do dolaska Turaka, Žrnovica.

Istorija i arhelogija beleže kako je ogroman uticaj na razvoj Vinče upravo imala blizina Avale sa svojim mineralnim bogatstvom koje je omogućilo Vinčancima da jarkim bojama, rudama i sirovinama osvoje tada poznati svet. Zato, i ne čudi da su najnaprednija praistorijska kultura na svetu, metalurgija u Evropi i najstarije pismo pronađeni upravo podno Avale, prema Dunavu, na vinčanskom lokalitetu. Mlađem neolitu, kome je Vinča dala i svoje ime – Vinčanska kultura. Danas, lokalitet je beogradska opština Grocka, pomalo ili bolje reći "podobro" zaboravljen, a realno predstavlja arheološko, turističko i svako drugo blago. Jedinstven rudnik, kao što je to Avala kroz vekove i bila. I za Vinčace, i za Kelte, i za Rimljane, i za Srbe, i za Turke, i Austougare, i Nemce i Jugoslovene i... Avala je svima bila oslonac i "čuvarkuća".

Foto: Arhivska fotografija - Prva iskopavanja u Vinči

Nekoliko hiljada godina u istoriju - Vinča

Vinča je bila grad, stalno naseljen stanovništvom raznih zanimanja. S razlogom možemo reći da je bila metropola pre četiri hiljade i više godina. Veliki broj stanovnika, ekonomski i kulturni centar, mnogobrojna naselja u neposrednoj blizini Vinče živela i radila, samo potvrđuje činjenicu o metropoli koja se nalazila na desetak kilometara od današnjeg centra Beograda. Postojale su sve odlike današnje ekonomije: snažna komunikacija i razmena dobara, usluga i ljudi. Vinčanska kultura ima mešovitu ekonomiju, oslonjenu na stočarstvo i poljoprivredu. Lovili su, prikupljali divlje plodove, ogrevno drvo "na" i "oko" Avale. Bili su i izvrsni ribolovci. I šta reći o vinčanskom pismu koje još nije odgonetnuto. Značenje simbola urezanih na grnčariji i figurinama vinčanske kulture, nije još dešifrovano, neko pominje i neku vezu sa vanzemaljskim civilizacijama.

Nekoliko milenijuma kasnije, došli su Kelti koji su i sami rudarili na Avali. Stari narod koji podiže malo utvrđenje.  Mešali su se sa starosedeocima i vremenom je nastao novi naraštaj nazvan Skordisci. Za njima stižu Rimljani, koji ne propuštaju priliku za eksplatacijom bogatstava Avale. Kako bio osigurali rudnika bogatstava, koji su pedstavljali onu razliku između onih koji vladaju i potčinjenih, razliku između siromašnih i bogatih, na Avali su od vajkada građena utvrđenja. Rimljani su na ostacima keltskog objekta izgradili svoju utvrdu, uz prateće objekte: cisternom za vodu i hlebnom peći, čuvajući i rudnike i put ka Singidunumu. A takvih i sličnih, bilo je nekoliko na obroncima Avale. Nekoliko hiljada godina kasnije, mineral avalit dobio je ime po Avali na kojoj je pronađen.

Foto: Arhivska fotografija - Stari grad Žrnov pre rušenja

Žrnov

Žrnov, na vrhu Avale, je u srednjem veku bio srpski grad. Stefan Lazarević, sin kneza Lazara Hrebeljanovića, vitez i ratnik, jedan od najobrazovanijih vladara svog doba, pesnik, tvorac najveće ondašnje biblioteke na ovim prostorima, ustoličio se u Beogradu. Od prestonog grada, koga je proširio i utvrdio, načinio je da Beograd bude jedan od najvećih evropskih gradova. Kako bi štito put ka Beogradu i oblast okograda, gradi Žrnov Grad, sa dve kule, na Avali. Tada se planina nazivala Žrnovica, pretpostavlja se po žrvnju kojima se sitnila ruda.

Pusto tursko

Turci su 1439. godine po prvi put osvojili Srpsku despotovinu, ali se nekoliko utvrđenih gradova opiralo dosta dugo, pa je tako Novo Brdo palo tek 1441. godine, a Žrnov naredne.

Međutim, Đurađ Branković, koji je nasledio Stefana Lazarvića, je u ubedio široku hrišćansku koaliciju da oslobode Srbiju od Turaka. To se desilo 1443. godine, pa je Segedinskim mirom Srpska despotovina obnovljena, a svi njeni gradovi su joj vraćeni, pa tako i Žrnov.

Nakon smrti despota Đurđa, 1456. godine,  Turci ponovo napadaju i dve godine kasnije osvajaju Žrnov, a Smederevo pada 1459. godine i sa njim i Srpska despotovina. U svim tim ratnim i smutnim vremenima Beograd ostaje pod Ugrima. To je bio povod Turcima da prošire i ojačaju Žrnov dodatnim bedemom, šancem i izgradnjom dve kule. Tako su stvorili osnovu za pljačkanje okoline i stalne čarke sa Beogradom. Kažu da je iz tih osmanlijskih aktivnosti izvedeno i ime Avale. Turska reč "havala" znači "smetnja, prepreka", ali i "vidikovac". Žrnov gubi svoj vojnički značaj 1521. godine kada Turci osvajaju Beograd.

Putopisac Evlija Čelebija, zabeležio je putujući našim krajevima sredinom 17. veka, da je Žrnov jedna od šest najbitnijih utvrđenja na ovom području. I kako to kod nas biva, epska poezija je i ovu planinu opevala, pominjući predanje kada je u njoj vladao Porča od Avale:

"Vino piju do dva pobratima  

U Avali više Bijograda:

Jedno bješe Porča od Avale

A drugo je Đerzelez Alija"

Ni Veliki rat nije mimoišao Avalu. U oktobru 1915. vodile su se žestoke borbe sa nemačkim i austrougarskim okupatorima.

Foto: Digitalna Arhiva NBS - Avala 1935. godine, završetak radova na spomeniku

Spomenika neznanom junaku

Pošto se srpska vojska povukla, zavojevači su ponašli poginulog mladog srpskog vojnika, po svoj prilici pripadnika 2. bataljona 7. puka Dunavske divizije. Nemci su ga saranili u Žrnovu, i na drvenom krstu na svom jeziku napisali: "Ein unbekannter serbischer soldat", odnosno: "Jedan nepoznati srpski vojnik". Njegov identitet nikada nije utvrđen. Na tom mestu, po oslobođenju, narod okolnih sela je 1922. godine podigao skromni spomenik. Kralj Aleksandar odlučio je da se Spomenik neznanom junaku, u čast svih boraca za slobodu, podigne na tom mestu na Avali. Ostaci starog grada Žrnova su 1934. godine minirani, što i danas nailazi na oštru osudu među istoričarima. Podignut je Spomenik neznanom junaku, remek-delo Ivana Meštrovića.  

Foto: Digitalna Arhiva NBS - Karijatida Makedonke u ateljeu, 1935. godine

Izgrađen u obliku mauzoleja, sa ogromnim karijatidama na ulazu, koje predstavljaju žene u narodnim nošnjama iz svih krajeva Jugoslavije, spomenik je građen od jablaničkog granita, od 1934. do 1938. godine. To je povod što se Srbija razlikuje od drugih učesnika Prvog svetskog rata. Svi oni imaju spomenike Neznanom vojniku, a samo Srbija Neznanog junaka.

 

Foto: Wikipedia / Amazonite - Spomenik članovima sovjetske delegacije

Kobni oktobar 1964.

Na dvadesetogodišnjicu oslobođenja Beograda, dogovoren je dolazak visoke delegacije iz Sovjeskog Saveza, predvođene maršalom Birjuzovim i generalom Ždanovim – narodnim herojima koji su učestvovali u oslobađanju srpske prestonice. Zbog najverovatnije neispravnog uređaja za navigaciju, avion je izgubio visinu i usled guste magle udario u padinu Avale, na oko 200 metara od Spomenika neznanom junaku. Prilikom pada avion je uništio drveće u širini od 100 metara, i klizio je oko 300 metara da bi na kraju udario u brdo i eksplodirao. Stradalo je svih 18 putnika, 7 članova delegacije i 11 članova posade.

Sutradan, 20. oktobra na Dan oslobođenja Beograda, na aerodrom u Surčinu sleteo je novi sovjetski avion. U njemu su bile dve nove delegacije – delegacija koja je došla na proslavu Dana oslobođenja i delegacija za prijem i ispraćaj posmrtnih ostataka.

Dan oslobođenja Beograda 20. oktobra 1964. godine obeležen je samo polaganjem venaca.

Održana je sednica Gradske skupštine kojoj je prisustvovao najviši državni vrh tadašnje Jugoslavije na čelu sa Josipom Brozom Titom. On je posthumno odlikovao stradale članove sovjetske delegacije.

Foto: Flickr / only_point_five - Avalski toranj

Avalski toranj

Beograd je i po tome specifičan što je dva puta gradio Avalski toranj. Jedan koji je pušten u rad 1965. godine i bio je visok 202,87 metara, a srušenje 1999. godine u NATO agresiji, i ovaj novi izgrađen 2010. godine visine od 204,68 metara. I jedan i drugi bili su i ostali simbolom, zaštitnim znakom Beograd.

Prvi je građen 5 godina i bio je remek-delo arhitekture. Jedini toranj na svetu koji je za presek imao jednakostranični trougao koji je predstavljao srpski tronožac. Projektovali su ga arhitekti Uglješa Bogunović i Slobodan Janjić, a podiglo ga je građevinsko preduzeće "Rad" iz Beograda. I sve se merilo hiljadama tona: iskorišćeno je više od 4.000 tona armiranog betona. Na vrhu tornja postavljena je 60 metara visoka, i teška preko 25.000 kilograma antena. Pri naletima košave, toranj se pomerao, "šetao" u prečniku i od jednog metra. Restoran je bio na 118 metara visine. U okviru NATO agresije i misije  "Milosrdni anđeo", srušen je 29. aprila 1999. godine.

Avalski toranj je u tom trenutku bio najviši srušeni objekat na svetu.

Po prestan agresije, pokrenuta je inicijativa od strane umetnika, intelktualaca, privrednika, građana i proradio je inat da se napravi novi Avalski toranj, na mestu nekadašnjeg. Jedanaest godina kasnije, u  restoranu na 119. metru visine pila se kafa, i sa vidikovca na 122-om metru visine posmatrala blistva panorama.