Beogradska kaldrma pamti turske fesove i austrijske čizme, opanke ustanika, partizanske petokrake, šimike i patike, ali svedoči i visokim potpeticama koje lomno klaparaju po njoj u sitne sate. U zavisnosti od namera i prikrivenih agendi različiti ljudi često su je čašćavali pogrdnim epitetima, a ona im je uzvraćala uganutim zglobovima i razbijenim nosevima. Ipak za žitelje prestonice beogradska kaldrma je oduvek bila i vazda će biti tačno ono što joj i ime znači „lep put“.

Tursko-rimski stil

Sve do 1911. godine Beograd je imao samo kaldrmu od lomljenog kamena koju su, tokom svoje vladavine, postavljali Turci. Ovi drumovi nisu bili nimalo nalik savremenim ulicama. Zapravo bili su napravljeni nabijanjem kamenja u podlogu od peska ili šljake što je, u kombinaciji sa drvenim točkovima konjskih kola, značilo da putnici i „šoferi“ nisu imali problema sa kamenom u bubregu. Inače, ovakva tehnologija izrade puteva svoje korene vuče još iz vremena antike, premda su ondašnji neimari, za razliku od Turaka, koristili ravne kamene ploče. Budući da je ovakva kaldrma veoma dugovečna i danas se mogu videti njeni zaostali delovi u nekim od centralnih ulica Rima, ali se ona može naći u Beogradu, zatrpana ispod slojeva zemlje.

S početka 20. veka, kakvu takvu, kaldrmu imalo je svega nekoliko glavnih beogradskih ulica. Ruku na srce, prestonica toga vremena i nije bila baš krcata putevima mada je to, možda, pomalo teško zamisliti iz današnje perspektive. S druge strane, periferija je, sa par izuzetaka, o kamenim drumovima mogla samo da sanja tako da su blato i kaljuga bili uobičajena pojava čim padne kiša i sneg počne da se otapa, dok bi prašina ispunjavala vazduh i gušila ljude tokom sparnih letnjih dana. Bilo je sasvim logično da će Beograd, nakon što se ponovo našao u srpskim rukama, u svoje planove evropeizacije morati da ukalkuliše i izradu kaldrme.

Kad nemaš moraš da se uzajmiš

Za beogradsku kaldrmu stvari su počele da se pomeraju sa mrtve tačke u poslednje dve decenije 19. veka zahvaljujući dr Vladanu Đorđeviću koji postaje prvi čovek beogradske opštine. Želeći da osavremeni prestonicu Đorđević je napravio specijalnu tročlanu komisiju, koju je, dakako, predvodio, koja je posetila evropske prestonice kako bi videla šta i kako bi valjalo uraditi.

Rečeno – učinjeno. Jedini problem bio je novac tako da je kaldrmisanje teklo sporo i uz velike probleme.

Tek posle formiranja prve Tehničke uprave grada 1911. godine po prvi put se ozbiljno pristupilo izradi, za to vreme, moderne kaldrme u centru Beograda. Korišćene su drvene kocke sa asfaltnim trotoarima u Knez Mihailovoj i na Terazijama, u ulici Kralja Milana – od hotela Moskva do Londona, u ulici Kralja Petra do Uzun Mirkove, u ulici Vuka Karadžića i Čika Ljubinoj. Tada je kaldrmisana i ulica Miloša Velikog, popularno Šetalište, gde su postavljene kamene kocke i prizme uz prateće baštice, pešačke staze od asfaltnog makadama, drvoredima i trotoarima od kamenih ploča. Čitava ulica bila je divno uređena od Londona do Guberevca.

Budućnost je, na prvi pogled, delovala blistavo, a onda su nastupili Balkanski, pa potom i Veliki rat koji su prekinuli sve radove. Usled prekomernog korišćenja, a naročito za vreme okupacije Beograda, kaldrma je u velikoj meri propala pod točkovima vojnih vozila i vojničkih čizama.

Posle oslobođenja nije bilo novca za renoviranje tako da se sprovelo samo krpljenje propalih delova beogradske kaldrme koja je strpljivo čekala. Tek u vremenu od 1922. do 1926. otpočelo se sa postavljanjem nove kaldrme u nekoliko ulica. Tada je, po prvi put u Beogradu, napravljen put od zbijenog asfalta, a čast da ponesu novo ruho pripala je Dečanskoj, Poenkarevoj i jednom delu Skopljanske ulice, Knez Mihajlovom vencu, Sarajevskoj i Vasinoj kod železničke stanice.

Ipak, glavni veliki radovi na kaldrmisanju prestoničkih ulica započeti su na leto 1927. godine. Za ove potrebe podignut je zajam od ukupno 4 miliona dolara koji je dopunjen sa još 25 miliona dinara zahvaljujući čemu su kaldrmisane 133 ulice.

Novi kredit od 26 miliona švajcarskih franaka podignut je 1929. godine i od njega je, tokom narednih godinu dana, kaldrmisano još 11 ulica. Radovi su prošireni marta 1930. pa je za još 67,4 miliona dinara kaldrma postavljena u dodatnih 48 ulica.

I tu nije bio kraj. Septembra 1930. opština Beograda se zadužila kod domaćih banaka za još 125 miliona dinara od čega je 35 miliona utrošeno u kaldrmisanje 101 ulice, a još 7,4 miliona dinara novog kredita kod Hipotekarne banke potrošeno je na izradu trotoara od asfalta i betona za 60 ulica. Svemu je pridodato i 40-tak miliona dinara, prikupljenih na različite načine, koje je kaldrma polako „grickala“ sve do 1933. godine.

Sve u svemu, u periodu od sedam godina Beograd je u kaldrmu uložio 336.426.000 dinara ili oko polovine svih ukupnih troškova za tehničke radove u ovom periodu.

Kaldrma koje, skoro, pa više nema

Izdržala je beogradska kaldrma i drugi svetski rat i podnela sve što su različita zbivanja donela na nju sve do danas. Ipak, vreme je učinilo svoje kruneći je malo po malo tako da danas samo mali broj ulica još čuva predratne kocke.

Ulice koje su još pod kaldrmom obnavljane su, ali je to činjeno pomoću novih kamenih kocki, a u velikom broju slučajeva preko nje je stavljen asfalt, dok su stari majstori za kaldrmu gotovo isčezli. Zato, kada vas život sledeći put povede nekom „skockanom“ beogradskom ulicom oslušnite kako vam koraci odzvanjaju i pokušajte da pod nogama osetite makar delić onoga što je kaldrma preturila preko glave.