U krugu od samo par kilometara, na zvaničnoj drugoj beogradskoj planini, Kosmaju, nalaze se čak tri manastira koja svedoče o moći i razvoju srednjovekovne srpske države. U ona stara vremena, ova planina bila je poznata po bogatim nalazištima ruda koja su iskopavane od vremena kralja Dragutina pa sve do zalaska srpske države i vladavine despota Stefana Lazarevića. U despotova vremena, ovde se nalazio i njegov letnjikovac i lovište, što samo ukazuje na to da je (u još uvek) netaknutoj prirodi ovaj umetnik među srpskim vladarima i tek kako znao da uživa. 

A sada, krenimo u šetnju ovim krajem, koje bismo mogli nazvati i “Kosmajska Sveta gora”. 

Manastir Tresije

Mada se Kosmaj nalazi na pedesetak kilometara od centra Beograda, zvanično se nalazi na terotorijama čak pet beogradskih opština: Voždovac, Mladenovac, Grocka, Barajevo i Sopot. Prvi od manastira na našem putu je Manastir Tresije koji se nalazi nedaleko od Sopota i sela Neminkuće na putu ka Mladenovcu. 

Istorija kaže da je manastir podigao kao svoju zadužbinu kralj Dragutin. Ovaj podatak ne treba da čudi, pošto je Beograd, zapravo, po prvi put bio pod srpskom vlašću za vreme njegove vladavine. Naime, na izmaku 13. veka, kralj je od svoje tašte, ugarske kraljice Jelisavete na upravu dobio Sremske zemlje, odnosno današnju Mačvu sa Beogradom i deo Bosne. Mada Beograd nije učinio svojom prestonicom, Dragutin i Katalina su imali svoj dvor u gradu. Poznat kao veliki ktitor, Dragutin je crkvi i narodu ostavio brojne zadužbine, uključujući i manastir posvećen sv. Arhangelima Mihailu i Gavrilu na obali rečice Tresija. Upravo po njoj je ova svetinja i dobila današnje ime. 

Manastir je, kao i drugi spomenici srpske duhovnosti, doživeo brojna razaranja. Prvi put je obnovljen 1709. godine, zahvaljući bratstvu manastira Rakovica. Ipak značajnija obnova započeta je između dva svetska rata, kada je započeta i gradnja manatirskog konaka. Dalje radove prekida Drugi svetski rat, a na završetak konaka čekaće se još 50 godina. 

Današnji izgled, manastir dobija posle 1991. godine kada je napokon započeta i završena gradnja konaka. Kamen temeljac donet je sa Svete gore, koji je u temelj položila kneginja Jelisaveta Karađorđević. 

Danas manastir ima malo, ali posvećeno bratstvo koje se brine o duhovnim potrebama vernika, kako kroz molitvu, tako i kroz kulturne manifestacije “Pod lipama Manastira Tresije” i Dani “Milovana Vidakovića”. 

Pored čuvenih lipa, u lepo uređenoj porti i manastirskom posedu nalazi se i spomen česma despota Stefana Lazarevića.

Manastir Kasteljan

Nastavimo li dalje ka vrhu Kosmaja, a zatim kroz bujnu šumu, doći ćemo do još jedne Dragutinove zadužbine. Iako je danas u ruševnom stanju, manastir Kasteljan postao je popularan zahvaljujući TV seriji “Kalkanski krugovi”. 

Manastir je podignut verovatno krajem 13. veka, u prvim godinama Dragutinove vladavine Beogradom. Crkva je bila posvećena sv. Đorđu, a o tome svedoči i činjenica da su se i vekovima posle njegovog pada stanovnici okolinih sela skupljali o Đurđevdanu da odaju poštu. 

Posle Dragutina i burnih vremena koja su nastupila, manastir je svoj procvat doživeo za vreme despota Stefana. Zadivljen lepotom i u potrazi za mirom, despot je obnovio i proširio manastir, pa čak sazidao i sopstveni konak u njemu. Zanimljivo je i to da je ovo mesto bilo i neka vrsta biblioteka, pošto su u njemu često i dugo boravili monasi sa istoka i Male Azije, donoseći sa sobom svete spise. Takođe, smatra se da su u njemu boravili i monasi prepisivači, koji su imali svoju sopstvenu školu. 

Dolazak Turaka doveo je i do progona monaha, koji su napustili ovu svetinju i prepustili je zubu vremena. Smatra se da je u prvobitnom stanju ostao sve do vremena Arsenija Čarnojevića i Velike seobe Srba. U potonjim godinama je razoren, a njegovoj slavi govore danas tek poneki sačuvani zid, vrata i prozori. Od čitavog kompleksa do danas je ostala jedna česta, Kleopatrina česma, posvećena Kleopatri Karađorđević, ćerki kneza Aleksandra i (navodno) tajnoj ljubavi knez Mihaila. Naime, u porti seoske crkve u Neminkućama nalazi se grob ove prerano preminule kneginje. 

Manastir Pavlovac

Treći i poslednji manastir u ovoj šetnji je Manastir sv. Nikolaja ili Manastir Pavlovac, nadomak sela Koraćica. Za razliku od prethodna dva, ovaj manastir je zadužbina despota Stefana Lazarevića. Pored despota, za njega se vezuje još jedna polu-mitska ličnost, Rade Neimar ili Rade Borović. Posle despotove smrti i pada Srbije pod tursku vlast, manastir je razrušen, kao i selo Pavlovac u čijem se ataru nalazio. Obnovlje je tek u 16. veku, o svemu svedoči zapis u turskim popisima u kojima navodi da se u njemu nalazi bratstvo od četiri monaha. 

Manastir je odgirao i značajnu ulogu u Velikoj seobi Srba. Naime, patrijarh Čarnojević je u njemu služio jedno od poslednji službi pred polazak na put u neizvesnost. U znak osvete, Turci su spalili manastir, zajedno sa bratstvom koje nije htelo da napusti božji dom, a njihove mošti se danas nalaze položene u temelju obnovljene crkve. 

Po prvi put se ozbiljnije o obnovi raznišljalo pred sam Drugi svetski rat, ali do konačnog čina dolazi tek 1967. godine. Mada je crkva obnovljena, ostatak kompleksa, otrkiven prillkom istraživanja sedamdesetih godina i dalje je u ruševnom stanju. Tom priliom otkriveni su temelji konaka, kao i letnjikovac despota Stefana. 

I pored svih poteškoća, manastir i dalje živi. Uspomenu na nekada brojno bratstvo danas čuva samo jedan monah.