Ovom prilikom ćemo se pozabaviti naplatom potraživanja fizičkih lica, kako se inače suvoparnim pravničkim jezikom označava pojedinac, čovek, odnosno građanin kao subjekt prava i obaveza. Reč je, dakle, o ljudima koji treba da naplate svoja potraživanja od drugih pojedinaca, kao i onima koji ta potraživanja duguju.

Potraživanja fizičkih lica – mogu nastati po raznim osnovima, ali građani, odnosno pojedinci, najčešće imaju potraživanja iz takvih životnih situacija kao što su radni sporovi sa poslodavcem, zatim nevraćene pozajmice novca, kao i potraživanja nastala iz ugovora o prometu dobara (npr. neisplaćena ugovorna cena iz ugovora o kuporodaji nepokretnosti ili vozila). Nisu retka ni potraživanja naknade materijalne ili nematerijalne štete (npr. naknada štete zbog pretrpljenog bola usled povrede nastale u saobraćajnoj nezgodi), kao ni potraživanja naknade po osnovu obaveze izdržavanja. Dužnici fizičkih lica prema tome mogu biti druga fizička lica, ali i pravna lica (poslodavac, država, osiguravajući zavod, izvođač građevinskih radova i dr.).
Da bi jedno fizičko lice moglo sudski da naplati svoje potraživanje, prvo je potrebno odrediti koju vrstu sudskog postupka treba da pokrene u cilju naplate. To prvenstveno zavisi od činjenice da li to lice-poverilac poseduje izvršnu odnosno verodostojnu ispravu na osnovu koje može odmah da pokrene sudski izvršni postupak u skladu sa Zakonom o izvršenju i obezbeđenju (dalje u tekstu ZIO). Ukoliko ne poseduje ni izvršnu ni verodostojnu ispravu, moraće najpre svoje potraživanje da dokazuje u parničnom sudskom postupku u skladu sa Zakonom o parničnom postupku (dalje u tekstu ZPP), pa tek po uspešnom okončanju parnice da pokrene sudski izvršni postupak. Brzina i način naplate uslovljeni su i time da li je poverilac koristio neko sredstvo obezbeđenja svog potraživanja, a kao sredstva obezbeđenja fizička lica najčešće koriste založno pravo na određenim stvarima dužnika, o čemu će biti više reči u nastavku.

I – SUDSKA NAPLATA KADA POVERILAC POSEDUJE IZVRŠNU ILI VERODOSTOJNU ISPRAVU
Sudska naplata potraživanja u užem smislu podrazumeva pokretanje izvršnog postupka pred sudom, i to podnošenjem predloga za izvršenje na osnovu izvršne ili verodostojne isprave. Ukoliko sud utvrdi da navedena isprava ispunjava uslove, tj. da je zaista izvršna ili verodostojna, on tada donosi rešenje o izvršenju kojim dozvoljava sprovođenje izvršenja, pa ukoliko druga strana- izvršni dužnik ubrzo ne izmiri dug, sudski(ili privatni) izvršitelj pristupa sprovođenju izvršenja radi namirenja izvršnog poverioca.

I -1. Izvršna isprava – Najčešće korišćene izvršne isprave na osnovu kojih fizička lica pokreću izvršni postupak jesu sudske presude kojima je drugo fizičko ili pravno lice osuđeno na plaćanje određenog novčanog iznosa. Tako, ako je nekom licu u parničnom ili drugom sudskom postupku dosuđena naknada štete u određenom iznosu, to lice će sa takvom pravnosnažnom presudom moći da pokrene sudski postupak izvršenja radi naplate dosuđenog iznosa. To isto se odnosi i na presudom ustanovljenu obavezu izdržavanja (npr. obaveza izdržavanja deteta ili bivšeg supružnika), koja je podobna da bude sprovedena u sudskom postupku izvršenja.

Od skora izvršnu ispravu, u skladu sa novim Zakonom o radu (dalje u tekstu ZOR), predstavlja i obračun zarade koju zaposleni ostvari kod poslodavca. Kao što smo već pomenuli, jedan od čestih osnova po kojima fizička lica imaju nenaplaćena potraživanja jesu potraživanja od poslodavca po osnovu radnih sporova, a posebno na ime neisplaćenih zarada. ZOR koji je stupio na snagu 29.jula ove godine u članu 121. predviđa da je poslodavac dužan da svom zaposlenom dostavi obračun zarade svakog meseca bez obzira na to da li je zaradu isplatio ili ne.Ukoliko poslodavac isplati zaradu, obračun može dostaviti i u elektronskoj formi odnosno putem i-mejla. U slučaju da zaradu ne isplati, zaposlenom, tada mora dostaviti obrčun zarade u pisanoj formi, overen svojim pečatom i potpisom. Tako overen obračun zarade predstavlja izvršnu ispravu. Zaposleni zato, radi naplate svoje neisplaćene zarade, sa obračunom zarade može da pokrene izvršni postupak protiv poslodavca podnošenjem sudu predloga za izvršenje. Tada će sud naplatiti zaradu zaposlenog plenidbom sa računa poslodavca ili drugim sredstvom izvršenja. Zaposleni prema tome više ne mora da pokreće radni spor, odnosno parnicu pred nadležnim sudom, već svoju zaradu može naplatiti u sudskom izvršnom postupku. Teško je zamisliti da će ovakav način naplate zarade moći dugoročno da reši probleme radnika zaposlenih kod nelikvidnih poslodavaca, pa ostaje da se vidi koliko će navedena zakonska odredba naći primenu u praksi, ali ipak, i samo njeno postojanje može služiti kao dodatni motiv i obaveza poslodavcima koji su likvidni da svojim zaposlenima uredno, ili bar urednije nego do sada, isplaćuju zarade.

U članu 13 ZIO nabrajaju se i ostale vrste izvršnih isprava.Tu, pored sudskih presuda, spadaju i sudsko poravnanje, zatim izvod iz registra založnih prava na pokretnim stvarima, ugovor o hipoteci ili založna izjava i dr.
Od navedenih, veliku praktičnu primenu mogao bi da ima izvod iz registra založnih prava na pokretnim stvarima, s obzirom na to da je zaloga često korišćeno sredstvo obezbeđenja u ugovornim odnosima između fizičkih lica. Založno pravo na nekoj pokretnoj stvari upisuje se u registar zaloge pri Agenciji za privredne registre, i to na osnovu ugovora o zalozi. Izvod iz registra kao dokaz o upisu zaloge predstavlja izvršnu ispravu koja može poslužiti za pokretanje izvršnog postupka radi naplate potraživanja iz vrednosti predmeta zaloge. Treba reći da u praksi založna prava ustanovljena među fizičkim licima vrlo često nisu registrovana pri APR-u, ali to ipak ne znači da kao takva nisu podobna za namirenje potraživanja. Neregistrovana zaloga takođe može poslužiti svrsi, ali ne može biti sprovedena u sudskom izvršnom postupku. Primera radi, poverilac sa dužnikom može ustanoviti takozvanu ručnu zalogu tako što će predmet zaloge (neku dužnikovu stvar) zadržati kod sebe do namirenja svog potraživanja. Predmet ovakve zaloge su najčešće motorna vozila, a pogodne su i dragocenosti kao što su zlato, umetničke slike i slični predmeti. Ukoliko postoji problem poverenja između ugovornih strana, onda predmet zaloge može biti ostavljen na čuvanje kod trećeg lica koje uživa poverenje obe strane. Za tako nešto može poslužiti i bankarski sef, zatim depozit advokata, a od skora i notarski depozit. Ukoliko pak založena stvar ostane u državini dužnika (npr. predmet zaloge je sredstvo za rad dužnika kojim on mora da ostvaruje prihode), onda govorimo o običnoj zalozi ustanovljenoj putem ugovora o zalozi. Kao što smo već rekli, ukoliko takva zaloga nije registrovana pri APR-u, ne može odmah biti predmet izvršnog postupka već prvo mora biti predmet tužbe u parničnom postupku.
Što se tiče izvršnog postupka radi namirenja potraživanja iz vrednosti založene stvari, to je vrlo efikasan put koji obezbeđuje priličnu izvesnost u naplati. Čak i ukoliko se stvar koja je predmet zaloge nađe po bilo kom osnovu kod trećeg lica (npr. nesavesni dužnik proda stvar kako bi izbegao izvršenje), sud će stvar oduzeti trećem licu radi namirenja založnog poverioca. Ako je u pitanju motorno vozilo, sud će narediti policiji da vozilo pronađe i oduzme od trećeg lica. Čak ni odvoženje vozila van granica Srbije, u neku od država regiona, po pravilu neće sprečiti oduzimanje tog vozila.

Nepokretne stvari takođe mogu biti predmet založnog prava na kojima se uspešno može sprovesti izvršenje. Kod nepokretnosti izvršnu ispravu predstavlja ugovor o hipoteci ili založna izjava vlasnika nepokretnosti. Posedovanje ovih izvršnih isprava omogućava efikasno izvršenje radi naplate potraživanja u meri u kojoj je založena nepokretnost pogodna za brzu prodaju.
Kada je u pitanju uzimanje ili davanje obezbeđenja putem založnog prava na stvarima, kako pokretnim tako i nepokretnim, naš je savet za obe strane u tom postupku da obezbede stručnu pravnu pomoć jer će na taj način moći da budu sigurni da su nijhova prava valjano zaštićena.

I – 2. Verodostojna isprava – Fizička lica mogu pokrenuti izvršenje i na osnovu verodostojne isprave, a te isprave nabrojane su u članu 18. ZIO, pa između ostalog tu spadaju menica, ček, obveznica, faktura, obračun o nagradi I naknadi advokata i dr. Menica kao efikasno sredstvo ubrzane naplate zaslužuje posebno izlaganje u nekom od narednih brojeva ovog časopisa. Ipak treba istaći da ima učestalu primenu i kao verodostojna isprava na osnovu koje poverilac može pokrenutu izvršni postupak pred sudom.

I -3. Nadležnost suda u postupku izvršenja – Za naplatu potraživanja fizičkih lica nadležni su osnovni sudovi. Činjenica da je za naplatu potraživanja fizičkih lica nadležan sud opšte nadležnosti, a ne privredni sud kao kod potraživanja nastalih iz ugovora u privredi, ima određeni značaj u pogledu brzine sprovođenja postupka izvršenja. Naime, nadležnost osnovnih sudova znači da fizička lica kao poverioci mogu računati na relativno efikasan postupak, ali ipak nešto sporiji nego pred privrednim sudovima. Ovo naime zato što su osnovni sudovi za razliku od privrednih sudova više opterećeni predmetima, ali i zbog učestalih reorganizacija i reformi tog segmenta našeg pravosuđa.

I -4. Troškovi izvršnog postupka – Izvršni poverilac u izvršnom postupku obavezan je da prilikom donošenja rešenja o izvršenju plati sudsku taksu na predlog i na rešenje u skladu sa taksenom tarifom po Zakonu o sudskim taksama. Sud rešenjem određuje visinu sudskih troškova koji osim sudskih taksi uključuju i eventualni trošak sastava predloga po advokatskoj tarifi. Tako obračunati troškovi koje je snosio izvršni poverilac biće naplaćeni izvršnom dužniku u postupku izvršenja zajedno sa glavnim dugom i pripadajućom kamatom.

Što se tiče obaveze izvršnog poverioca da plati sudsku taksu na predlog i rešenje, u postupku izvršenja postoji i jedna povoljna okolnost predviđena Zakonom o izvršenju i obezbeđenju, a odnosi se na mogućnost da izvršni poverilac kao fizičko lice prolongira obavezu plaćanja sudskih taksi. Naime, činjenica da izvršni poverilac nije na vreme izmirio sudske takse na predlog i rešenje, ne predstavlja razlog za ukidanje rešenja o izvršenju. Sud će sprovoditi izvršenje čak i u slučaju da taksa nije plaćena, pa izvršni poverilac ima mogućnost da takse izmiri tek pošto izvršenje bude sprovedeno a potraživanje naplaćeno. Ipak ovakva kalkulacija treba da uključi i mogućnost da sud obračuna i dodatnu kaznenu taksu zbog neblagovremenog plaćanja sudske takse, u iznosu od 50 procenata od iznosa redovne takse. Ta kaznena mera suda će pojedinim poveriocima biti sasvim prihvatljiva imajući u vidu da plaćanje sudske takse mogu odlagati dokle god ne izvrše naplatu svog potraživanja od dužnika što je iz ugla poverioca i svrha celog postupka. Ovakvo odlaganje nije svrsishodno ako je izvršni poverilac pravno lice jer će sud pravnom licu prinudno naplatiti sudsku taksu jednostavnom blokadom tekućeg računa preko odeljenja za prinudnu naplatu Narodne banke Srbije. Korisno je napomenuti i to da su sudske takse po taksenoj tarifi u srazmeri sa iznosom potraživanja. Ilustracije radi, ukoliko fizičko lice ima potraživanje u iznosu od 150.000 dinara, sudska taksa na predlog za izvršenje iznosiće 6.400 dinara, a taksa na rešenje o izvršenju još 6.400 dinara. U slučaju da angažuje advokata radi sastava predloga za izvršenje, to po advokatskoj tarifi košta 6.000 dinara. Ako je pak iznos potraživanja 1.000.000 dinara, tada će sudska taksa na predlog iznositi 19.650 dinara, a taksa na rešenje još 19.650 dinara. Sastav predloga po advokatskoj tarifi u tom slučaju biće 11.250 dinara.

I -5. Sprovođenje izvršenja na imovini dužnika – Kao što smo već rekli, dužnik fizičkog lica može biti drugo fizičko lice ili pravno lice. S obzirom na to da smo u prethodnom broju časopisa detaljnije objasnili na koji način efikasno može biti sprovedeno izvršenje na imovini pravnih lica, ostaje nam da čitaocu približimo način na koji se izvršenje sprovodi protiv fizičkih lica, odnosno na imovini pojedinaca. Ipak, jedan kriterijum koji važi kod naplate od pravnih lica, primenjiv je i za odluku o pokretanju postupka kod fizičkih lica. To je kriterijum likvidnosti dužnika. Da bi izvršni postupak mogao biti uspešno sproveden i da bi, u krajnjem, uloženo vreme i trud imali svrhe za poverioca, bitno je da je dužnik likvidan, odnosno da poseduje neku imovinu ili imovinska prava na kojima se može sprovesti izvršenje. U skladu sa tim, izvršni poverilac u svom predlogu za izvršenje može, ali i ne mora da opredeli sredstvo izvršenja. U skladu sa ZIO, ta sredstva su: plenidba zarade ili penzije, prodaja pokretnih stvari (pokućstva, vozila), prodaja nepokretnosti, prodaja akcija i udela u pravnom licu, kao i plenidba sredstava sa bankovnih računa. Imajući sve to u vidu, poverilac može u predlogu za izvršenje opredeliti sredstvo izvršenja na konkretnoj imovini ili imovinskom pravu dužnika, ukoliko poseduje saznanje o tome. Na primer, poverilac može imati saznanje da li je dužnik zaposlen ili penzioner, i da li eventualno poseduje motorno vozilo ili nepokretnost. Ukazaćemo, primera radi, na pojedine bitne elemente vezane za neka od često korišćenih sredstava izvršenja.

Plenidba zarade ili penzije – Najefektnije sredstvo naplate kod fizičkih lica jeste plenidba zarade ili penzije izvršnog dužnika. ZIO dozvoljava plenidbu 2/3 takvih primanja izvršnog dužnika, osim u slučaju kada dužnik prima minimalnu zaradu od koje može biti zaplenjeno samo 1/2. Plenidbu po odluci suda, mora da sprovodi poslodavac izvršnog dužnika(ukoliko isplaćuje zarade) sve do izmirenja duga u celosti zajedno sa troškovima i pripadajućom kamatom. Problem nastaje kada je potraživanje nesrazmerno veliko u odnosu na zaradu ili penziju. U pojedinim slučajevima mesečni iznos zatezne kamate ćak može biti veći od zaplenjenog mesečnog iznosa primanja dužnika tako da dug izvršnog dužnika svakog meseca raste umesto da se smanjuje. Tada, kao i u slučaju kada dužnik ne ostvaruje ni zaradu ni penziju, izvršni poverilac može da se opredeli za neko od ostalih sredstava izvršenja.
Plenidba pokretnih stvari izvršnog dužnika – Predmet plenidbe (popisa, procene i prodaje) mogu bit pokretne stvari, i to najčešće stvari sa adrese prebivališta izvršnog dužnika, a to je uglavnom pokućstvo. Nisu, naravno, isključeni ni automobili i poljoprivredne mašine ali i sve drugo što se zatekne na adresi dužnika prilikom dolaska izvršitelja na popis i procenu.

Neretko se dešava da predmet plenidbe budu i stvari trećih lica koje su se po drugom osnovu zatekle kod dužnika. Pretpostavka od koje polazi sud jeste da sve stvari koje se nađu na adresi pripadaju dužniku, a treća lica koja tvrde suprotno moraju to i da dokažu. Dokazivanje takve naizgled jednostavne činjenice ume da bude i prilično komplikovano. Treće lice je naime dužno, da sudu podnese pismeni prigovor u kome će izneti dokaze da stvari ne pripadaju izvršnom dužniku. Pismeni dokazi podrazumevaju račune ili slične dokaze o vlasništvu. Šta međutim kada treće lice nema sačuvane takve račune (naročito kada se plene predmeti pokućstva stari i vise decenija)? U takvim slučajevima bi treće lice moglo da potkrepi svoju tvrdnju dostavljanjem overene pismene izjave dva svedoka. Sud takav prigovor može prihvatiti, a u suprotnom može uputiti treće lice na parnični postupak u kome će dokazivati vlasništvo nad stvarima za koje tvrdi da mu pripadaju. U praksi je ovo ponekada toliko komplikovano da se treća lica, u nameri da izbegnu plenidbu svojih stvari, radije opredeljuju da izmire potraživanje poverioca, u kom slučaju stiču pravo da se naknadno naplate od izvršnog dužnika.

Određene pokretne stvari samim Zakonom izuzete su od izvršenja. Naime, članom 82. ZIO predviđene su stvari i prava koja su izuzeta od izvršenja, a to su između ostalog odeća, obuća, posteljina izvršnog dužnika I članova domaćinstva, zatim neophodni predmeti pokućstva kao što su šporet, frižider, peć za grejanje, zatim hrana i ogrev potrebni izvršnom dužniku za period od tri meseca, kućni ljubimci i dr.

Izvršenje na nepokretnostima – Prilikom predlaganja nepokretne stvari kao predmeta izvršenja, izvršni poverilac pre svega mora da vodi računa o srazmernosti između potraživanja i vrednosti založene nepokretne stvari. Sud je dužan da o srazmernosti vodi računa jer ga na to obavezuje Zakon. Tako na primer postojaće očigledna nesrazmera ukoliko je nepokretnost na kojoj je predloženo sprovođenje izvršenja luksuzan stan dužnika površine 100 kvm u centru Beograda, a potraživanje je primera radi iznos od svega 2.000 evra. U takvom slučaju sud neće biti voljan da odmah pristupi izvršenju na nepokretnosti već će pokušati da utvrdi da li izvršenje može da se sprovede drugim sredstvima koja bi manje pogodila izvršnog dužnika, rukovodeći se narodskom logikom da nije racionalno “klanje vola za kilo mesa”. To znači da će se izvršenje na nepokretnosti eventualno sprovoditi tek ukoliko potraživanje ne može biti izmireno iz zarade ili penzije izvršnog dužnika ili iz prodaje njegovih pokretnih stvari.

II – POSTUPAK NAPLATE PRED SUDOM KADA POVERILAC NE POSEDUJE NI IZVRŠNU NITI VERODOSTOJNU ISPRAVU

Postavlja se pitanje kako pojedinac može da naplati svoje dospelo potraživanje ukoliko ne poseduje izvršnu ili verodostojnu ispravu u skladu sa ZIO. U takvom slučaju to lice – poverilac prvo mora da pokrene parnični postupak u kome će dokazati osnov, visinu i dospelost svog potraživanja. To znači da će poverilac morati da podnese protiv dužnika tužbu, u kojoj će od suda zahtevati donošenje presude kojom će sud dužnika obavezati na određeno činjenje, odnosno na isplatu duga. Tako dobijena pravnosnažna presuda parničnog suda podobna je da kao izvršna isprava u skladu sa ZIO bude osnov za pokretanje izvršnog postupka podnošenjem sudu već pomenutog predloga za izvršenje. Tako, na primer, kod ugovora o zajmu, ukoliko poverilac poseduje pisani ugovor potpisan od strane zajmoprimca, može da podnese sudu tužbu u cilju naplate svog potraživanja i da priloži ugovor kao dokaz. Postupak je isti i u kod ugovora o kupoprodaji nepokretnosti ili vozila, kada kupac odbije da isplati ugovorenu cenu prodavcu, a potpisao je punovažan ugovor. Taj ugovor predstavlja osnov za prodavca da svoje potraživanje zatraži pred sudom.To znači da adekvatan osnov za dokazivanje poverilačkog svojstva u parnici predstavlja postojanje pismenog ugovora potpisanog od ugovornih strana.

Ostaje, međutim, pitanje da li poverilac može dokazati postojanje i iznos potraživanja ukoliko o tome ne poseduje pisani ugovor kao dokaz? I u takvom slučaju potraživanje može biti dokazano u parnici, a sud će čak dosuditi ugovorenu kamatu u okviru zakonske zatezne kamate, ali naravno ne i zelenašku. Ovaj dokazni postupak je, naravno, teži i neizvesniji za poverioca koji će u tom slučaju morati da se osloni na iskaze svedoka ili izvođenje drugih, posrednih dokaza, kao što su na primer, izvodi o stanju bankovnih računa ili dokazi o novčanim raspolaganjima dužnika nakon zaključenja ugovora.

Pojava da se ugovori zaključuju u usmenoj formi nije uopšte retka u našoj praksi, naročito kada su u pitanju već pomenuti ugovori o zajmu. Ovakve pozajmice posebno su česte među bliskim licima (srodnicima, prijateljima itd.) i nije retkost da se u takvim slučjevima ugovor o zajmu zaključuje usmeno, praktično “na časnu reč” ili uz potvrdu u vidu obične priznanice. S druge strane, neke sudske statistike pokazuju da se upravo između bliskih lica najčešće i javljaju sudski sporovi zbog nerešenih imovinskih odnosa. Kada se ove dve činjenice dovedu u vezu, nameće se zaključak da je i pored inicijalnog poverenja i dobre volje obe strane, kod zasnivanja obligacionih (odnosno dužničko-poverilačkih) ugovornih odnosa, preporučljivo da ovakvi odnosi budu adekvatno pravno regulisani sačinjavanjem ugovora u pisanoj formi, a kada je u pitanju kupoprodaja nepokretnosti, Zakon predviđa i obavezu overe potpisa ugovornih strana.

Troškovi parničnog postupka i mogućnost njihove naplate u izvršnom postupku – Tužilac prilikom podnošenja tužbe plaća sudsku taksu na tužbu, a po donošenju presude i taksu na presudu. Takse su određene taksenom tarifom i u srazmeri su sa vrednošću predmeta spora. Ako, ilustracije radi, uzmemo iznos potraživanja kao u ranijim primerima, to jest 150.000 dinara i 1.000.000 dinara, iznosi taksi bi bili sledeći: za potraživanje u iznosu od 150.000 dinara taksa na tužbu iznosi 12.800 dinara, a taksa na presudu još 12.800 dinara. Naknada advokatu za sastav tužbe po advokatskoj tarifi iznosi 6.000 dinara. U slučaju da potraživanje iznosi 1.000.000 dinara, taksa na tužbu je 39.300 dinara, a taksa na presudu još 39.300 dinara. Naknada advokatu za sastav tužbe po advokatskoj tarifi iznosi 11.250 dinara.

Ako poverilac ne poseduje ni izvršnu niti verodostojnu ispravu, praktično znači da će morati da povede dva sudska postupka, odnosno prvo parnični, a onda i izvršni, kako bi naplatio svoje potraživanje. Za oba postupka poverilac će morati da plati sudske takse i eventualno advokatske usluge. Ovakva procedura možda na prvi pogled deluje komplikovano i skupo, ali treba imati u vidu da je postupak izvršenja nužan u situaciji kada dužnik odbija da dobrovoljno ispuni svoju obavezu. Što se tiče troškova sudskih postupaka, oni na kraju padaju na teret one strane koja ih je prouzrokovala, a to je u ovom slučaju dužnik. Znači da će poverilac sve troškove sudskih taksi i advokatskih usluga u oba sudska postupka moći da naplati od dužnika isto kao i glavni dug.
Već smo naglasili da procena da li se sve ovo isplati poveriocu zavisi prvenstveno od toga da li je dužnik likvidan odnosno da li poseduje primanja i imovinu na kojima se može sprovesti izvršenje. Takva saznanja poverilac često neće ni moći da ima unapred, ali će po pokretanju izvršnog postupka biti u prilici da zatraži od suda da te činjenice ispita. Sud je u mogućnosti da službenim putem, na zahtev izvršnog poverioca, proveri da li je izvršni dužnik zaposlen ili eventualno korisnik penzije i da li poseduje motorna vozila. Ako pak izvršni dužnik predloži da se vrši plenidba pokretnih stvari dužnika, tada će sudski izvršitelj na adresi dužnika utvrditi da li takve stvari postoje. Ukoliko se u postupku ispostavi da dužnik nema ni imovinu ni prihode na kojima bi se sprovelo izvršenje, onda treba imati u vidu da je rok zastarelosti rešenja o izvršenju 10 godina i da, ukoliko u tom roku dođe do promena u njegovom imovnom stanju (npr. dužnik ostvari pravo na penziju), poverilac po saznanju o takvoj promeni može ponovo pokrenuti postupak izvršenja i efikasno naplatiti svoje potraživanje.