Ako ste se zapitali kako bi danas izgledala Nojeva barka, možda i ne morate poći do Bliskog istoka i odgonetnuti da li ju je legenda ostavila na padinama Ararata. Pored jednog pitomog sela na severnom rubu Srema, parkirala se na donjem toku Dunava Krčedinska ada. Kako namernici i radoznalci primećuju, ovako bi izgledala vojvođanska verzija pitomo-divljeg raja u kome život deli na desetine vrsta neobičnih životinja sa statusom starosedelaca.

Pošto je ipak modernija od biblijske, vojvođanska „barka“ se tako prilagodila i ovdašnjem podneblju. Sem toga, jedna je od retkih gde ljudska ruka tek povremeno interveniše – i to uz puno poštovanje, jer na prvo mesto stavlja dobrobit njenih stanovnika.

I oni su ponešto drugačiji od starozavetnih: osim na zelenom ćilimu ovog rečnog ostrva, retko gde ih je danas moguće sresti. U isto vreme, gotovo svaki od ovih četvoronožaca i dvonožaca zaostao je iz nekog davnijeg vremena, podsećajući da nekadašnja vojvođanska oaza još uvek nije sasvim iščezla.

Zaštićeni vrt na obali Dunava

Na mestu gde Dunav nizvodno od Sremskih Karlovaca odvaja Bačku i Srem, razgranalo se nekoliko rečnih rukavaca. Nadomak njih su sa bačke strane Gardinovci, a sa sremske – Krčedin. A između dva omanja sela, smestilo se jedno od najvećih vojvođanskiih ostrva.

Delimično su ga još pre dvestotinak godina prisvojili lokalni paori. Kako je Dunav na ovom mestu širok gotovo kilometar, meštani Krčedina su počeli skelama da dovoze stoku na ispašu. Na ostrvu od skoro 9 kvadratnih kilometara moglo je da se hrani na hiljade grla. Zasadivši potom i vrbe, Krčedinci su od njega načinili zaštićeni vrt, te su životinje vršljale uz reku u potpunoj slobodi.

Njihovi vlasnici ovde nisu morali da brinu o kidisanju grabljivaca. Pošto ih na celoj adi nije ni bilo, pored Dunava bi, kada zima ustupi mesto proleću, čoporativno prodefilovala raznolika stoka i živina. I ona je bila malo drugačija od današnje: na adi su živele mangulice i svinje moravke, zatim balkanski magarci i ovce cigaje, te domaće koke, ćurke i morke, a zatekao bi se i pokoji paun. Za njima su kaskali konji nonijusi i podolsko goveče, a domaćoj ekipi se pridružila i divlja: od jata barskih ptica, do retke i ugrožene crne rode.

Generacijama pre i posle toga, plodna vojvođanska zemlja je iznova obrađivana. Zbog toga je najviše trpela autohtona vegetacija, koja je u međuvremenu skoro u potpunosti iščezla. Sa njom je nestala i većina retkih sorti – od hiljada grla stoke, do danas ih je ostalo nekoliko stotina. Krčedinska ada im je u međuvremenu ostala poslednje utočište.

Ne sasvim obična turistička atrakcija

Mada se ne može reći da je odsečena od civilizacije, Krčedinska ada donekle upravo tako izgleda. Ostala je na neki način izletište za „odabrane“, jer ko god da očekuje uobičajene turističke atrakcije, teško da će ih ovde pronaći.

Ovde nema mesta instagramičnom ispijanju kafa, niti ušminkanih apartmana sa fotogeničnim pogledom. Nema ni suvenira, nema bežičnog interneta, a ni restorana sa bogatom trpezom poput onih na vojvođanskim salašima. Može se probati tek nekoliko lokalnih zakuski, koje su Vojvođanima draže i od najskupljih gurmanluka.

Teško da bi neko odoleo kriški hleba, masti i aleve paprike – ova kombinacija je do danas ostala jedan od najautohtonijih ovdašnjih „specijaliteta“, a među njima je još i slanina od mangulice koju Vojvođani posebno cene. I mangulica je u međuvremenu ostala među retkim sortama, te se u avlijama izuzetno retko viđa.

Štaviše, iako su mnogi o njoj slušali hvale, malo ko ih je zapravo video, a još manje imao prilike da uz njih slobodno prošeta. Neki bi se zbog toga mogli iznenaditi kada je vide – mangulica, naime, nalikuje kovrdžavom „krosoveru“ ovce i svinje, a najviše je ima u sivoj, crnoj, riđoj, čak i šarenoj kolor-paleti.

Po atraktivnosti joj, doduše, parira još jedna autohtona vrsta – dok se u davnija vremena uprezalo za vuču, podolsko goveče, sa svojim velikim, dvobojnim rogovima, još jedno je od retkih žitelja Krčedinskog ostrva. Bolje mesto od ovog teško da bi i našli, budući da i danas, kao u osvit 19. veka kada su prvi put prešli reku, na dunavskoj obali provode dane u potpunoj slobodi.

Zborno mesto nesvakidašnjih izletnika

Iako se ljudska ruka ovde umeša tek da bi se pobrinula o prirodi, skoro je nemoguće na Krčedinskoj adi naići na „siroče“. Svaka životinja ima svog vlasnika, a iz obližnjih sela ih na ostrvo i danas dovoze skelama.

Višemesečni izlet im počinje dolaskom toplijih dana. U osvit zime se, pak, vraćaju svojim selima, ne samo zbog hladnoće, već i visokog vodostaja Dunava. Kako je ada u ovom delu nešto niža u odnosu na reku, tokom zime se do pre dvadesetak godina dešavalo da nastane pravi potop.

Jedine koje i u tim hladnim danima prezime na ostrvu su kokoške i morke. Ako voda kojim slučajem naraste, naučile su se skloniti na drveće, pa ih zbog toga u obližnjim selima nazivaju „vodenom živinom“. A dok i topli dani to dozvoljavaju, u šetnji vojvođanskom barkom im se pridružuju i „odabrani“ turisti.

Safari na srpski način

Uz četvoronožne izletnike koji ovde po navici slobodno tumaraju, o Krčedinskoj adi se već decenijama pomno vodi briga. S pravom je nazivaju jednom od poslednjih evropskih oaza. Broj turista je ograničen, tako da nema ni bojazni da će zbog toga ispaštati priroda.

Otuda su posetioci ostrva između Gardinovaca i Krčedina po pravilu u manjini. Na repertoaru su šetnja i druženje sa životinjama, jahanje magaraca i savladavanje „nemuštog jezika“, što posetu Krčedinskoj adi čini pomalo nesvakodnevnim iskustvom. Stoga je nazivaju i srpskom verzijom safarija, ali sa mangulicama, kravama i morkama umesto slonova i lavova.

I životinje su već navikle na prisustvo ljudi. Neće se ustručavati ako ih neko počasti šargarepom, a u suprotnom bi se mogle i pomalo razočarati. Ipak, u nedostatku prostora koji bi podsetili na restoran ili prodavnicu, ni turistima se ne preporučuje da kreću bez da obezbede koji zalogaj.

Nekoliko instrukcija za zaobilaženje neugodnih iznenađenja

Za one koji pođu nepripremljeni (naročito u letnjim mesecima), šetnja sa pitomim četvoronošcima mogla bi se okončati – sunčanicom. Kako se ada većim delom prostire pod vedrim nebom, hlad se ponegde može ugrabiti tek na klupicama ispod vrba. Pritom je nemoguće na ostrvu izbeći društvo komaraca, te je preporučljivo, osim kreme za sunčanje i zaliha vode, opremiti se zaštitom od komaraca.

Ako, pak, planiraju da izbegnu sunce i dođu s početka proleća, posetiocima će dobro doći zaštita za noge. Pojedine delove ostrva u to vreme još uvek natapa voda, pa je korisno u šetnju poći u adekvatnoj obući. Kako god bilo, ovo nesvakidašnje mesto i dalje uporno prkosi popularnim turističkim destinacijama: pošto nalikuje velikom zoo vrtu bez rešetaka i kaveza, Krčedinska ada će se nesumnjivo dopasti svim ljubiteljima životinja i pitome prirode.