Siguno ste kao mali vreme provodili kod bake i deke i tada jeli razne đakonije koje bi vam pripremili. Ovo je priča o svim slatkim uspomenama na detinjstvo koje miriše na naše bake, slatkišima čije su recepte elegantnim rukopisom zapisivale u teftere sa tvrdim koricama. A zatim su se ove sveščice, kao prava relikvija, čuvale na posebnom mestu svakog beogradskog doma. 

Krenimo od izmišljenih brzih recepata do industrijskih slatkiša koje smo danas pomalo zaboravili.

Mera i po za unuče

Ako ste se nekad našli pored bake dok sprema kolače, verovatno vam je dala žumance sa šećerom. Obično bi bake svojim nestrpljivim mezimcima dale malo zaslađenje dok čekaju da se pravi kolač ispeče. Žumance je bilo umućeno kašikom i obično posluženo u šoljici za kafu. Generacije mališana uživale su u tečnom slatkišu, a danas su na njega zaboravile.

Pravi kolač koji su mezimci čekali obično je bio patišpanj sa višnjama ili embargo kolač. Koliko se samo generacija ispeklo jedući vrele kolače. Meki patišpanj sa zaronjenim višnjama posut šećerom u prahu, decu je dovodio u izazovnu situaciju. Čak i kada se testo ohladi, višnje su i dalje veoma vrele, pa bi deca vreli kolač naizmenično prebacivala iz ruke u ruku, pa pažljivo odvajala vrele višnje i obavezno se sva izmazala, a bake kao bake, za svojim unucima dozvoljavale su sve. A embargo kolač, jednostavni meki kolač sa džemom koji bi obično bio delo bakinih ruku, bio je lakši za jelo jer se brže hladio, deca su ga obožavala i često bi baki naručivala meru i po.

Sva testa sa krompirom

Dok su patišpanj i embargo bili mačiji kašalj za naše bake, kolači koje su pravile žmurećki, jedna od komplikovanih poslastica bila je veoma voljena. Knedle sa šljivama ili gomboce , naziv oko koga se često može čuti rasprava, označava jedan te isti specijalitet- šljivu umotanu u testo od krompira, uvaljanu u prezle i pečenu u rerni. Koliko god unuci voleli ovaj slatkiš , bakama baš i nije bio omiljen za pravljenje. Jednostavnije je bilo od istog testa napraviti druge varijacije, jednako lepe. Tako se u ponudi naših baki moglo pojesti na gomile šufnudli, rezanaca sa makom ili orasima, a od istog testa moglo se napraviti za ljubitelje slanih specijaliteta nasuvo s’ krompirom ili takozvani valjušci nasuvo. Ponekad bi bake u nedostatku vremena da spreme nešto komplikovanije u rernu ubacile jabuke ili kruške i ispekle, slasne, pečene, pire teksture bile su vrlo pogodne naročito za baš malu decu.

Žele zeka može da spasi dan

Svi bakini recepti su bili odlični, ali ponekad, bi bake častile decu i nekim kupovnim poslasticama. Tako se u kredencima mnogih za posebne ili krizne situacije moglo naći svašta od Žele zeke, Zaze, Fazona, Čokoladnih bananica do čokoladnih cigareta i šarenog pirinča.

U kriznim situacijama, kada bi mezimče palo, udarilo se, taktika mnogih baka da spreče plakanje i dramu bila je da brzo tutnu neki slatkiš da dete zaboravi. Za tu priliku Žele zeka, Zaza, Fazon ili Čokoladna bananica bili su idealni, a vrlo često bi poslužile i svilene bombone. U bakinom kredencu vrlo često je bilo i alve i to bele i ćeten, koja bi takođe bila dobra opcija da spasi dan mališanima.

Mnogi i danas ponekad jedu čokoladne bananice, mada ukus nije isti kao nekada, dok Žele zeke u ponudi više nema.

Glavni problem baka bio je da nateraju decu da pored poslastica jedu i ručak, a dodatni problem bio je što su mnogi mali nevaljalci otkrivali sakrivene poslastice za krizne situacije i jeli ih krišom. Brižne bake znale su da ako u kredencu, vitrini, frižideru ostave te male spasitelje za krizne momente, mališani će ih lako pronaći i pojesti pre ručka, a tad bi sve propalo. Domišljate bake dovijale su se na razne načine, pa su slatkiše krile po džepovima haljina i kaputa, u kutiji za cipele u cipelarniku, u kanti za brašno.

Tako je sredinom devedesetih jedna baka celu kutiju čokoladnih bananica rasporedila po džepovima haljina, a jedno nevaljalo unuče sve to pronašlo i pojelo odjednom. To unuče više ne jede bananice, a te bake već godinama više nema.

Mirisi koji ispunjavaju celu kuću

Koliko su samo vešte bake bile, pravile su sladolede i domaće čokolade koje su deca volela i više od kupovnih.

Sigurno se sećate sladoleda koji je bio izlivan u kalupe ili vađen kašikom iz činije. Pa tek zimski sladoled, taj slasni kornet punjen smesom od slatke pavlake sa mlevenom plazmom, rendanom čokoladom, a tek čokolade, te kakao table, precizno sečene vrednom rukom naših baka, prste da poližeš. Pored sladoleda bake su pravile i penastu, kremastu poslasticu, omiljenu svim generacijama zvanu šnenokle. Ovi vazdušasti oblačići preliveni žutim filom kao da su dolazili direktno iz raja.

U zimskom periodu primat su uzimale vanilice i salčići, mirisni kolači sa filom od bakinog domaćeg džema ispunjavali su celu kuću.

Jedan od glavnih specijaliteta u svakom godišnjem dobu bile su krofne i princes krofne. Tako vazdušaste i meke, nežne pune ljubavi, topile su se u ustima. Bile su neizostavni deo odrastanja mnogih mališana. U stopu za krofnama idu šampite i ledene kocke kao i čupavci. Ovi kremasti kolači laki za pravljenje bili su ukusna poslastica u kuhinji skoro svake bake, a deca su ih kao i ostale đakonije obožavala.

 

Mnoge od ovih kolača prave poneke mame, neki se mogu naći i u ponekoj bolje opremljenoj pekari ali neke gotovo je nemoguće probati. Na žalost neke od ovih slatkiša dolazeće generacije neće pamtiti, ostaće u sećanju starijih i tek po neko će osvežiti sećanje pokušajem da napravi neki od kolača. Kolač će možda biti vrlo sličan kao bakin ali kao da nešto fali. Glavni sastojak, koji mu daje tu notu iz detinjstva je bakina ljubav.