Dugo se govorilo da iza svakog uspešnog muškarca stoji jaka žena. Bračni par Naka i Nikola Spasić nisu bili izuzetak od toga. On je bio jedan od najbogatijih i najmoćnijih ljudi u Kraljevini Srbiji, a ona hrabra žena koja je gurala napred i prelazila preko svake poteškoće koja joj je bačena pred noge. Zapravo, bila je jedna od najvećih srpskih dobrotvorki, koja je svoj čitav život i imetak posvetila dobrobiti onih koji su imali daleko manje sreće u životu. 

Može li bogata naslednica da razume ljudsku nesreću?

U zapise o beogradskim i srpskim dobrotvorima ušla je kao Naka, ali je njeno pravo ime bilo Anastasija. Rođena je poslednjeg dana 1864. godine kao najstarije dete Stevana Lujanovića i Jelisavete Lazaravić. Sa obe porodične strane poticala je iz uglednih i dobrostojećih porodica, sam njen otac bio je poznati trgovac, bankar i počasni konzul Kraljevine Srbije u Rumunije. Rodno mesto joj je bilo, dakle, Oršava, gradić u rumunskom Banatu.

Zbog želje roditelja da se obrazuje na maternjem, srpskom jeziku, umesto mađarske škole, osnove znanja stekla je zahvaljujući ličnim učiteljima. Bila je nadarena učenica, koji je sa lakoćom savladala još četiri strana jezika: rumunski, francuski, nemački i engleski. Zbog svog statusa, ali i izgleda, bila je jedna od onih mladih dama za kojima su mladići uzdisali na korzou, a najviše od svih kapetan dunavske plovidbe Adolf Hartman. Mada je i sam imao status, nije naišao na odobravanje Nakine porodice, koja se protivila i njihovoj vezi, a kasnije i braku.

Tokom desetogodišnjeg braka, Adolf i Naka vodili su prilično lagodan život. Leta  su provodili u Severinu, dok su leta bila rezervisana za Beč. Mada je ljubav bila neupitna, decu nisu imali. Možda bi se i ostvarili u ovoj ulozi, da kapetan nije preminuo od zapaljenja pluća. Tako je sa samo 30 godina Anastasija postala mlada udovica.

Fatalna ljubav u zrelom dobu

Anastasijini dani tugovanja za suprugom bili su prekinuti pozivom od strane ujaka, Mihaila Lazarevića, koji je u dalekoj zemlji Americi već gradio uspešnu karijeru. U Čikagu ju je dočekao i mlađi brat, Milan koji se bavio trgovinom i špedicijom. Ipak, zov rodne grude bio je jači. Posle nekoliko godina života u tuđini, Naka i Milan se vraćaju u Oršavu, kako bi vodili računa o ostarelim roditeljima i porodičnom poslu. Tih godina posvećuju se i humanitarom radu, koji će posebno obeležiti drugi deo Anastasijinog života.

Zahvaljujući svom dobrotvornom radu, upoznaje i čoveka koji je od nje bio stariji dve i po decenije, ali sa kojim je delila isti svetonazor i čovekoljublje. Bio je to bogati trgovac i veleposlednik Nikola Spasić. Prvo se rodilo prijateljstvo, pa poštovanje upotpunjeno zrelom vrstom ljubavi. Oboje su iza sebe imali po brak (Nikola je već dva puta ostao udovac), životno iskustvo i sve one izazove sa kojima se valjalo uhvatiti u koštac.

Mada je vest o njihovoj veridbi i braku sklopljenom u Sabornoj crkvi 1907. godine dočekana sa ponekom podignutom obrvom, ispostaviće se da je Naka, došljak u Beogradu, upravo ovde našla svoj dom i životni poziv.

Kao bračno gnezdo odabrali su Spasićevu kuću u Knez Mihailovoj ulici 33, koja će izaći na glas i po lepom vrtu o kome je Naka lično vodila računu. Pored uobičanog cveća i drveća, u vrtu se nalazilo egzotično voće poput limuna i mandarina. Bila je izuzetno talentovana baštovanka, čiji se tragovi i danas mogu videti u bašti Spasićevog letnjikovca na Dedinju.

Nastaviće se...