Njegovo ime nećete naći ni na jednoj zgradi, ali je ipak ostavio dubok trag na srpskoj kulturnoj sceni. Nagradu njegovog fonda svojevremeno su ponele "Seobe" Miloša Crnjanskog i "Pripovetke" Iva Andrića, kao i mnogi drugi primeri lepe književnosti nastali između dva svetska rata.

Ljubomir M. Mihailović bio je pravnik, diplomata, Jugosloven do srži i iznad svega zaljubljenik i zaštitnik pisane reči.

Diplomata i ljubitelj pisane reči

Rođeni Beograđanin, Ljubomir M. Mihailović poticao je iz onih viših staleža ondašnjeg Beograda, ugledne porodice koja je dala brojne lekare, profesore, pravnike. Svetlo dana ugledao je 14. avgusta 1874. godine i od samog rođenja bio je predodređen za velike stvari. Pored karijere koja mu je poreklom bila predodređena, u mladom Ljubomiru tinjala je iskrena ljubav prema pisanoj reči.

Ovu ljubav gradi i tokom studija prava, prvo u Beogradu, a potom u Parizu. Ipak, patriotizam i poziv vraćaju ga 1889. godine u rodnu zemlju gde postaje činovnik ministarstva inostranih dela. Put ga vodi u Carigrad, potom u Skoplje i Bitolju gde radi na buđenju nacionalne svesti i nacionalnoj propagandi. Prema ocenama savremenika, na ovom položaju se baš i nije snašao, te odlazi u Rim gde ga na poziciji otpravnika poslova zatiče Prvi svetski rat.

Najveći vojni sukob biće period njegovog najplodonosnijeg diplomatskog rada. Prvo nameštenje po izbijanju rata bilo mu je na dvoru kralja Nikole na Cetinju. Ovo mu nije bio prvi poverljivi posao, pošto je prethodno bio zadužen od strane Nikole Pašića da stupi u kontakt sa jugoslovenski orijentisanim istaknutim predstavnicima naroda koji su bili pod kontrolom Austrougarske i Italije. Iz ovoga će kasnije nastati Jugoslovenski odbor.  

Izrazita odanost ideji jugoslovenstva obeležiće i ostatak njegove karijere kao poslanika. Posle pisma Pašiću u kome govori o tome da ciljevi srpske vojske treba da budu jugoslovenski, a buduća vlada sastavljena od pripadnika Srba, Hrvata, Slovenaca i Crnogoraca, dolazi do zahlađenja odnosa između starog političkog lisca i njega. Ipak, umesto otpusta iz službe, dobija mesto predstavnika srpske vlade u Vašingtonu. Njegov zadatak je bio lobiranje za srpske interese, prikupljanje novčane, vojne i humanitarne pomoći, kao i dobrovoljaca. I sve to u trenutku kada su SAD i dalje insistirale na vojnoj neturalnosti.

I pored brojnih pokušaja, Amerika je imala prilično nezainteresovan stav, što je dovelo i do propasti srpskih delegacija. S druge strane, počinje da tinja sukob između Pašića i Mihailovića koji će dovesti do njegovog prevremenog penzionisanja posle rata. Razlog neslaganja je počivao u tome što se Pašić nadao ujedinjenju sa Crnom Gorom, dok je Mihailović podržavao oslobođenje svih jugoslovenskih naroda i stvaranje zajedničke države u skladu sa Krfskom deklaracijom. Ide dotle da se oglušuje o Pašićeve naredbe, što izaziva veliko nezadovoljstvo.

Iako se ispostavilo da je Mihailovićev stav bio ispravan, i da je na kraju SAD podržala novu državu, razdor je bio prevelik. Prevremeno je penzionisan 1922. godine i ostatak života provodi van političke scene. Iste godine upoznaje Božanu Bartoš, jednu od prvih lekarki u Srbiji i učesnicu Prvog svetskog rata. Sa njom će dobiti ćerku Ivanu i sina Mihaila, uglednog srpskog hemičara i akademika.

Umro je 1957. godine u Beogradu.

Zadužbina i nagrada Ljubomir M. Mihailovića

Za razliku od mnogih drugih zadužbinara, Ljuba Mihailović je svoj dobrotvorni rad započeo još za vreme života. Zadužbina je nastala presudne 1922. godine, kada Srpskoj kraljevskoj akademiji upućuje pisimo namere u kome piše:

"Naša lepa književnost posle velikog rata preživljuje krizu, lutanja i neodređenosti. Danas se o svemu piše i sve štampa, tako da mi, obični čitaoci, ne znamo šta bi trebalo čitati a šta ne. Dobre knjige se malo poznaju, a njihovi pisci malo nagrađuju. S toga osnivam fond čiji je cilj nagrađivanje dela lepe književnosti."

Za potrebe fonda Mihailović je izdvojio 86.000 dinara u obveznicama, iz kojeg su do Drugog svetskog rata dodeljivanje nagrade za najbolji rad iz lepe književnosti na ćirilici. Iako je prvobitno bilo planirano da nagrada nosi njegovo ime, darodavac je zamolio da se ono izostavi, te je zvanično ponela ime "Nagrada za lepu književnost".

Odbor za dodelu nagrade imao je tri člana, koji su svakog januara proglašavali jednog ili više dobitnika. U listu lepe književnosti upisali su se i: "Pripovetke" Iva Andrića, "Jutrenja i bdenja" Milana Kašanina, "Seobe" Miloša Crnjanskog, "Mladi kurjak" Petra S. Petrovića, "Borci i bjegunci" Branka Ćopića i mnoga druge dela.