U plejadi likova iz čuvene i ugledne beogradske porodice Grujić teško je izdvojiti samo jednu osobu. Od Jevrema Grujića do današnji potomaka, svako je bar malo gurao Beograd i Srbiju u pravcu prosperiteta. Ipak, jedna neobična mlada žena stupila je u osvit Balkanskih radova u ovaj dom i ostavila trag na srpskoj istoriji koji je do danas neizbrisiv, a ako je verovati nekim, i potpuno promenila tok istorije Prvog svetskog rata. 

Bila je to Mejbel Danlop Grujić, Amerikanka i srpska patriotkinja, velika dobrotvorka čije se ime danas gotovo ne spominje. 

Fantastična gospođica Danlop

Rođena je kao Mejbel Gordon Danlop avgusta 1872. godine u Zapadnooj Vridžiniji. Poreklom iz dobrostojeće porodice visokog činovnika američke železnice, imala je otvoren put ka visokom školstvu. Talentovana za pisanje, umetnost i arheologiju još na koldžu počela je da piše za omladinske časopise. Ljubav prema starinama vodi je na Stari kontinent, gde u Fancuskoj i Grčkoj studira arheologiju. 

Nekako u isto vreme, hiljadama kilometara od živopisne Virdžinije rođen je Slavko Grujić, sin Jevrema Grujića, čoveka koji je oblikova olitičku i društvenu scenu Beograda u poslednjim decenijama XX veka. Kao i Mejbel, i Slavko je rano pokazao talenat za učenje, te ga put vodi u Pariz gde studira na Sorboni. Po završetku studija stupa u diplomatsku službu Kraljevine Srbije, koja ga vodi na Istok. 

Na samom početku XX veka, u senci Akropolja i pod žarkim grčkim suncem, ukrštaju se putevi dvoje mladih i talentovanih ljudi. Ljubav je planula, ali su zaduženja gospođice Danlop predstavljala određenu prepreku. Naime, u potrazi za znanjem odlazi u Istanbul, gde se susreće sa još jednom živopisnom ženom - Elodijom Miijatović, Engleskinjom koja je Srbiju prihvatila za svoju novu domovinu i potpuno se posvetila njenom otvaranju prema svetu. Ispostaviće se da je ovaj susret sa živopisnom Elodijom bio presudan za Mejbelinu odluku da ostane u Evropi i podrobnije upozna srpsku kultru. Ljubav i brak sa Slavkom samo će učvrstiti njen dalji životni put u tom smeru. 

Foto: Flickr

Amerikanka, a srpski patriota

Zahvaljujući suprugovoj diplomatskoj karijeri, često menja mesto življenja i upoznaje živopisne kulture od Orijenta do Londona. Nažalost, česte selidbe značile su da je njena akademska karijera stavljena na čekanje. Umesto proučavanja starina, posvećuje se dobrotvornom radu. Na ovo je uticala i Slavkova sestra Mirka, koja je se posle porodične tragedije potpuno posvetila humanitarnom radu. A bila su to vremena velikih promena i velikih nepravdi. Jedan od prvih susreta Mejbel sa njima bio je odlazak u Staru Srbiju u osvit Balkanskih ratova, gde saznaje za nepravdu i nasilje koje je slovensko, pre svega srpsko stanovništvo trpelo od vekovnih osvajača. 

Potpuno ophrvana ljubavlju prema Srbiji, po izbijanju Prvog balkanskog rata, odlazi u matičnu Ameriku gde lobira za interese Srbije. Piše vatrene tekstove u novinama, apeluje na američku javnost da pomogne malenoj kraljevini u borbi protiv imperije, drži veoma zapažena predavanja na američkim fakultetima kojima prisustvuju hiljade studenata. Ipak, njen najveći iskorak biće uspostavljanje veze za velikim naučnikom Mihailom Pupinom. Odlučna i prodorna apeluje na američkog predsednika Vudroa Vilsona da pomogne Srbiji. 

Njena pomoć nije bila samo u lobiranju “srpske stvari”, već prikuplja dobrovoljna sredstva koja usmerava Kolu srpskih sestara, Beogradskom ženskom društvu, Crvenom krstu i drugim dobrovoljnim društvima. 

Svoj srčan i posvećeni rat nastavlja i u Prvom svetskom ratu. Na njen nagovor vladika Nikolaj Velimirović putuje po SAD i drži nadahnute besede kojima američku javnost poziva na pomoć. Ponovo se obraća Vilsonu, ovaj put uz podršku Mihaila Pupina koji je prati u korak u svim njenim zamislima. Tih godina u Njujorku osnivaju Srpski poljoprivredni komitet za pomoć, a zatim i Srpski potporni fond u Londonu. Zabeleženo je da je tih godina preko 20 puta prešla Atlantike, često u trećoj klasi, kako bi uštedela novac i preusmerila ga za pomoć Srbiji. 

Nije se plašila ni odlaska na prvu borbenu liniju. Na samom početku rata okuplja grupu dobrovoljnih bolničarki sa kojima organizuje pokretnu Bolnicu svetog Jovana, sa početnim kapitalom od 13 sanitetskih vozila i preko 300 sanduka raznog sanitetskog materijala. Ova bolnica pratiće srpsku vojsku tokom čitavog rata, a jedna od poznatijih bolničarki bila je Flora Sanders. Pomagala je i srpskim studentima u Francuskoj, za čije školovanje je skupila desetine hiljade franaka. Nekoliko stotina srpskih internista, zatočenih u Nemačkoj i Austriji dobijali su tokom rata mesečne pakete hrane. 

Foto: Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković" / "Beogradske opštinske novine", screenshot

Majka srpske siročadi

Završetak rata doneo je Srbiji slobodu, ali i duboke rane koje su teško zaceljivale. Jedna od njih bile su i hiljade ratne siročadi, čiji su roditelji nestali u grotlu sukoba. Upravo njima se posvećuje u periodu između dva svetska rata. Pored bezbroj dobrovoljnih akcija, bavi se i osnivanjem i vođenjem Amerikanskog doma za siročad, praktično oporavilišta za bolešljivu decu, u mestu Selac nadomak Crikvenice u Hrvatskoj. Pored dece, u domu su boravile i devojke učenice domaćinskih škola, koje su organizovane u okviru KSS. Zahvaljujući njenoj akciji, Kolo srpskih sestara obezbedilo je mesečnu apanažu za oko 2400 srpske siročadi.

Imala je i veliku ulogu na osnivanje Univerzitetske biblioteke, koja je zahvaljujući njenom i Slavkovom uticaju dobila velikog pokrovitelja - američkog milionera i filantropa Endrua Karnegija. 

Dinamičan i ispunjen život bračnog para Grujić prekinut je 1937. godine, kada Slavko, tada izaslanik Kraljevine Jugoslavije u Velikoj Britaniji, iznenada umire u Londonu od posledica srčanog udara. Ipak, potpuno posvećena novoj domovini, Mejbel ostaje u Beogradu do početka Drugog svetskog rata i dalje se baveći humanitarnim radom. 

Ova velika žena, zaboravljena dobrotvorka, umrla je tačno na svoj rođendan, 13. avgusta 1956. godine u Univerzitetskoj bolnici Džordžtaun u Vašingtonu od posledica leukemije. 

Jedna ulica na Zvezdari nosi njeno ime.