Ekonomsko stanje u Srbiji u praskozorje Prvog svetskog rata, nije bilo ni malo "ružičasto". Zemlja tek izašla iz Balkanskih ratova sa teškim ožiljcima, istrošenih fondova koji su bili posledica carinske blokade. U isto, zemlja je bila željna boljitka i svesna da se do njega dolazi i kroz obrazovanje. A narod siromašan. Oni malo imućniji, u skladu sa tadašnjim običajima, kroz osnivanje fondova, zadužbina i drugih dobrotvornih aktivnosti, pomažu. Zato i ne čudi da je u tom vremenu bilo 29 fondova koji su pomagali samo đake. 

Zaboravljeni dobrotvori

Među ovim dobrotvorima nalazio se bračni par Lacković. Gospodin Vladimir Lacković bio je ugledni beogradski advokat i sudija, te dugogodišnji zastupnik predsednika Beogradske opštine, dok je njegova supruga Mileva bila vrlo angažovana u humanitarnim aktivnostima. Još od početka 20. veka, njihovo ime se često nalazilo na spisku dobrotvora koji su pomagali one koji su bili lošije životne sreće. Novac su prilagali za fondove i akcije usmerene za pomoć slepima i slabovidima, Crvenom krstu, za potrebe nabavke tople obuće, odeće i ogreva za siromašnije sugrađane, te siromašnim đacima i deci bez roditeljskog staranja. 

Prerana i iznenadna smrt njihovog sina jedinca, Milutina, bila je povod za osnivanje humanitarnog fonda koji se bavio pomaganjem i odevanjem siromašnih učenika beogradskih gimnazija. U znak sećanja na sina, fond su nazvali "Fond pokojnog Milutina V. Lackovića, đaka II razreda gimnazije".

Fond za odevanje siromašnih đaka

Testamentom koji je 1911. godine sačinio gospodin Lacković, bilo je predviđeno da: "Da se čist prihod Fonda upotrebi za odevanje siromašnih đaka nižih razreda gimnazija Realke u Beogradu, i to o Božiću i Uskrsu."

Usled Balkanskih ratova, rad Fonda odobren je tek Ukazom Nj. K. V. Petra I od 12. aprila 1914. godine.

Osnovu fonda činilo je 2.000 dinara u zlatu, položenih kod Državne hipotekarne banke, kao i tri zgrade. One su se nalazile na uglu nekadašnjih Draškovićeve i Prestolonaslednikovog trga. Današnjim generacijama Beograđana, ove adrese su poznate kao Sremska br. 5 i Terazije br. 4. Takođe, pravo plodouživanja do kraja života imala je gospođa Mileva. Ostali prihodi umanjeni za apanažu gospođe Lacković, bili su prilagani u Fond za odevanje siromašnih đaka. 

Fondom su prema želji osnivača upravljali profesori Bogdan Popović i Slobodan Jovanović, te Dragutina K. Popović, advokat iz Beograda. Zadužbinarska imovina kroz Fond je uspešno radila i pomagala đake prema testamentu zaveštaoca između dva svetska rata. 

Problemi su nastali posle Drugog svetskog rata, kada je imovina fonda nacionalizovana 1957. godine, uz obavezu da se udovici i dalje isplaćuje udovičko uživanje, a preostala vrednost imovine "uplati Fondu Fondu siromašnih đaka nižih razreda gimnazija i Realke u Beogradu u roku od 50 godina", kako navodi gospođa Mira Sofronijević u svojoj knjizi "Darivali su svome otečestvu."

Zbog nerešenih imovinskih pitanja, aktivnost fonda prestala je krajem pedesetih godina 20. veka, čime su generacije učenika slabijeg imovinskog stanja ostale bez neophodne pomoći. 

Zadužbina Vladimira D. Lackovića pri Univerzitetskoj biblioteci

Advokat Vladimir D. Lacković preminuo je 1925. godine i sahranjen je na Novom groblju u Beogradu. Njegova supruga, Milena, nastavila je i u narednim godinama humanitarni rad, kako u okviru Fonda za odevanje siromašnih đaka, tako i kroz druge fondove. 

Zabeleženo je da je 1928. godine rektoru Beogradskog univerziteta uputila pismo u kome ga obaveštava o nameri da učini poklon Univerzitetskoj biblioteci u ime svog pokojnog supruga:

"Poštovani gospodine Rektore, 

Čast mi je izvestiti Vas da sam namerna učiniti jedno zaveštanje Univerzitetu u Beogradu za uspomenu moga pok. Muža Vladimira Lackovića, advokata.

Toga radi javljam Vma da sam odlučila da ostavim posle moje smrti 100 akcija Beogradskog Kreditnog Zavoda i 150 komada Ratne Štete, Univerzitetskoj Biblioteci stim da se od toga prihoda kupe opšte potrebne knjige (enciklopedije, rečnici, časopisi i slično), i da se one drže u velikoj dvorani za čitanje, u zasebnom odeljenju (ormanu ili polici), na kome će stajati natpis: Zadužbina Vladimira Lackovića.

S odličnim poštovanjem, 

Mica Vlad. Lackovića, s.r."

O sudbini gospođe Mice, danas nema pisanih tragova. Izvesno je da je preživela Drugi svetski rat, ali da zbog promenjenih društvenih okolnosti njena ideja o osnivanju zadužbine u spomen na njenog pokojnog supruga nije nikada došlo.