Verovatno ste čuli legendu o tome kako je ulica na samoj granici Zemuna i Bežanije dobila ime po zemunskom trgovcu Toši koji je na svom imanju iskopao čuveni bunar i izgradio kafanu. Ovaj Toša nije bio neka mitska ličnost već bogati zemunski trgovac, ali i veliki narodni dobrotvor čija se zadužbina i danas nalazi u zemunskom Gradskom parku.

Svedok privrednog razvoja Zemuna

Kao i mnoge druge biografije iz vremena pre vek ili dva, i ova je ispunjena brojim nagađanjima. Teodor Toša Apostolović rođen je oko 1745. godine u Staroj Srbijii. Neki, pak, tvrde da mu je pravo ime bilo Teodoros Apostolos, da je poreklom bio Grka i da je bio iz okoline Soluna. Bežeći od Turaka, u Zemun dospeva kao tek stasali mladić u pratnji dvojice braće. U početku se bave sapundžijskim i voskarskim zanatom, ali se ubrzo okreće daleko unosnijoj trgovini.

I to u pravom trenutku. Posle austrijsko-turskih ratova, Zemun u XVIII veku postaje važno pogranično mesto kroz koje je prolazio put kojim su roba i putnici iz Carigrada i Soluna putovali na Zapad. Od malene varoši ušuškane oko srednjevekovnog utvrđenja na Gardošu, Zemun za samo nekoliko decenija postaje šarenoliki splet u kome su se mešali nemački, srpski, cincarski, jevrejski, turski i mnogi drugi jezici. U poslednjim decenijama XVIII veka, kada je Toša Apostolović kao ugledni trgovac izabran za jednog od gradskih otaca, Zemun je od varošice sa 2700 stanovnika izrastao u gradić od čak 6000 stanovnika. To je i period kada se formira deo Zemuna danas poznat kao Gornja varoš, gde utočište nalaze Srbi koji su pred odmazdom Turaka izbegli iz Istočne i Centralne Srbije posle sloma Kočine krajine.

Pred naletom nevoljnika, Apostolović se okreće dobrotvornom radu, pomažući bez pitanja svima onima kojima je pomoć bila potrebna. Velika sredstva poklanja i crkvi, prvo kroz rad crkvenoj opštini, a potom i naručivanjem ikona za pravoslavne crkve koje se grade u Zemunu. Njegovo najveća zadužbina biće Crkva sv. arhangela Gavrila, izgrađena u zemunskom karantinu - Kontumcu.

Foto: Wikipedia / Nicolo

Crkva sv. ahrangela Gavrila u Gradskom parku

Kako bi se sprečilo širenje bolesti i zaraza, u Zemunu je 1730. godine formiran jedan od četiri karantina na granici Austrije i Turske. Ovaj dobro zaštićen prostor, opasan visokim zidom, jarkom i palisadama, nalazio se na prostoru između Poljoprivrednog fakulteta, parka i Zemunske gimnazije. Zbog slabog poznavanja načina prenošenja bolesti, karantin je danima, nedeljama, pa čak i mesecima bio dom brojnim putnicima koji su ovde odvođeni posle prelaska reke. Neki od njih nikada nisu ni pronašli izlaz iz njega, skončavši od kuge, kolere, velikih boginja ili neke druge bolesti koje su doneli sa sobom ili kojom su se zarazili prilikom boravka.

U želji da karantincima obezbedi služenje božje službe, Toša Apostolović, tada već predsednik Crkvene opštine, šalje zahtev austrijskim vlastima da o sopstvenom trošku, a u znak sećanja na sebe i svoje roditelje, u Kontumacu izgradi pravoslavnu kapelu od tvrdog materijala na mestu postojeće od dasaka. Zahtev je ubrzo prihvaćen i 1786. godine niče Crkva svetog arhangela Gavrila.

Sama crkva bila je neobična grđevina. Izgrađena u barknom stilu, delo je danas nepoznatih zemunskih graditelja. Imala je sedam vrata, od kojih je pet služilo za ulazak onih koji su boravili u karantinu, dok su dvoja služila za sve ostale. Kako bi se dodatno obezbedila sigurnost onih u delu van karantina, crkva je bila podeljena zidom od tvrdog materijala visine jedan metar, na koji se do visine krova nastavljao stakleni zid. Unutrašnjost kapele više puta je ukrašavanja i renovirana. Zanimljivo je spomenuti da je neke od ikona izradio slikar Nikola Apostolović, Tošin sin, dok su ikonstas oslikali zemunski ikonopisci Dimitrije Bratoglić i Konstantin Lekić

Posle gašenja karantina, 1872. godine i uređenja Gradskog parka, crkva vremenom gubi značaj. Posle Prvog svetskog rata ustupljena je ruskim imigrantima. U sastav Srpske pravoslavne crkve vraćena je 1972. godine, a poslednja obnova izvršena je 1986. godine. Odlukom Svetog arhijerejskog sabora SPC, 1990. godine je uz crkvu formiran ženski manastir.

Teodor Toša Aposltolović upokojio se 1810. godine i sahranjen je na Zemunskom groblju. Zaveštanjem je imanje i vinograd na kome se nalazio čuveni Tošin bunar ostavio otečestvu i zemunskoj crkvenoj opštini.