Danas se malo se zna o doročinstvu generala Mihaila Srećkovića i njegove supruge Agnije. I sam oficir kraljevske vojske, Srećković je imao prilike da vidi socijalni položaj dela oficira i vojnika. Zato i ne čudi da je svoju imovinu, stečenu "uz veliku štednju" poklonio siromašnim porodicama aktivnih i rezervnih oficira.

Od potporučnika do komadanta vojske i kraljevog ađutanta

Mihailo Srećković rođen je 1843. u Beogradu. Po završetku vojne akademije dobija čin artiljerijskog potporučnik, a vojna znanja usavršava u pruskoj poljskoj artiljeriji. Kao komandir Druge šumadijske baterije, učestvuje u Prvom srpsko-turskom ratu, gde dobija čin majora. U Drugom srpsko-turskom ratu komanduje Drugom smederevskom brigadom prve klase. Kao profesor na Vojnoj akademiji predaje artiljerijska pravila, vožnje, disciplinsku uredbu i jahanje.

Unapređen je 1883. u čin pukovnika. Učestvuje u još jednom ratu, Srpsko-bugarskom ratu, i komandujući pešadijskim pukom biva ranjen. Bio je i kraljev ađutant, što je ostao i po završetku ratnih sukoba. U čin pukovnika unapređen je 1888. godine. Do 1894. godine obavljao je niz odgovornih dužnosti, od komadanta Drinske divizijske oblasti, preko komadanta Beogradske tvrđave do inspektora artiljerije, kada je unapređen u čin generala.

Godine 1901. biran je za predsednika Saveza lovačkih udruženja u Kraljevini Srbiji. 

Tri penzije slavnog generala 

Mihailo Srećković tri puta je penzionisan. Prvi put 1899, da bi 1900. bio vraćen u aktivnu službu i to kao vršilac dužnosti komandanta aktivne vojske, što je do tada obavljao kralj Milan. Šuškalo se da je to zbog toga što je bio jedini general koji je podržavao skandaloznu vezu kralja Aleksandra i Drage Mašin.

Tu igre kralja nisu prestale. Kada je raskrstio sa ocem Milanom, Aleksandar namerno postavlja generala Dimitrija Cincar-Markovića na mesto načelnika Glavnog generalštaba. Na ovaj potez se odlučio znajući da se Mihailo i Cincar-Marković nisu baš "begenisali", a sa ciljem da svoju poziciju osigura njihovim stalnim sukobima i zategnutim odnosima u vrhu vojske koji bi sprečili pobunu.

Nije dugo čekao. Uskoro je došlo do sukoba oko zlonamernog trača o Živojinu Mišiću, koji je bio blizak Srećkoviću. Naime, Srećkoviću je dojavljeno da ga je Mišić "cinkario" kod Cincar-Markovića pričom kako je, kada je primio proklamaciju o proglašenju punoletsva Aleksandra, Srećković reagovao burno, bacio je na pod i proklinjao Obrenoviće, kojima je bio naklonjen. Kada su se Mišić i Srećković sreli "oči u oči", ovaj potonji je rekao da je predao ministru vojnom tužbu za sudsko gonjenje potpukovnika Mišića, koju je potpisao i kao komandant Aktivne vojske i kao počasni kraljev ađutant. Pošto ga Mišić nije mogao uveriti da je to najobičnija izmišljotina, rekao mu: "Gospodine đenerale, kada bi o meni neko tako nešto govorio, ja bi tu stvar sa njim raspravio revolverom, a ne tužbom". Ovaj nesporazum nepovoljno je uticao na odnos Srećkovića i Mišića, a u korist drugih interesnih grupa okupljenih oko Cincar-Markovića.

Po drugi put je penzionisan 1902. godine, kada je ukinuta Komanda aktivne vojske. Ubrzo se vratio u aktivnu služubu u kojoj je ostao do 1906. godine, kada je po treći put napustio aktivnu vojnu službu i po treći putpenzionisan.

Bio je protivnik Crne ruke i Majskog prevrata, i jedan od osnivača društva Srpskog jedinstva 1912. godine, koje su činili uglavnom rezervni oficiri.

Umro je 13. septembra 1920. godine, u Beogradu.

Zadužbina počivših Agnije i Mihaila Srećkovića đenerala

Mihailo Srećković svim srcem se zalagao za srpsku vojsku. Kao aktivni i rezervni oficir, uvideo je i samo naličje vojne službe, kada se medalje spakuju, sablje okače i stomaci zakrče od gladi usled tradicionalno niskih plata srpskih vojnika i oficira. Zato je svojim testamentom zaveštao imanje u Takovskoj 12 i 14, za potrebe fonda za pomaganje siromašnim porodicama aktivnih i rezervnih oficira. 1938. godine sredstvima Zadužbine podignuta je nova zgrada na mestu stare. Ova zgrada pripadala je Zadužbini do 1954. godine, kada je zadužbina ugašena i imovina nacionalizovana. Danas se u njoj nalaze prostorije Opštine Palilula.