Na beogradskim ulicama moguća su razna čudesa, pa i to da se pod istim krovom nađu dve zadužbine spojene u jednu, a da to ni jednom od dobrotvora nije bila namera. Takav je slučaj sa Zadužbinom Milivoja Jovanovića i Luke Ćelovića-Trebinjca sačuvanoj u vidu lepe i upečatljive zgrade na uglu Andrićevog venca i Kneza Milloša. 

Milivoje Jovanović – skromni službenik

Zadatak ove neobične zadužbine bio je da se sačuva uspomena na Milivoja Jovanovića, višeg činovnika u Ministarstvu saobraćaja. O njemu ne postoji mnogo biografskih podataka sem da je rođen 1865. godine i sahranjen na Novom groblju 1932. godine. Ostala je i zabeleška da je čitavog života bio vredan i skroman, i da je rado pomagao rad humanitarnih društava.

Za njim je ostalo imanje na uglu ulica Krunske (danas Andrićev venac) i kneza Miloša koje je godinu dana posle Milivojeve smrti njegova sestra Danica testamentom zaveštala Beogradskom univerzitetu. Testamentom je ostavljen i legat koji je nalagao da se od prihoda od zaostavštine, koja je pored kuće i placa obuhvatala i izvesna novčana sredstva i hartije od vrednosti, nagrađuje najbolji rad o Svetom Savi iz oblasti pravnih nauka i finansija. Pored toga, sredstva su bila namenjena za pomaganje siromašnih studenata na osnovnim i dodatnim studijama. 

Foto: N. Radovanović

Luka Ćelović-Trebinjac – najbogatiji trgovac Beograda

Drugi deo ove spajalice bio je čuveni trgovac i dobrotvor Luka Ćelović. Došavši u Beograd iz bunta jer mu je u rodnom Trebinju bilo uskraćeno od strane Turaka obrazovanje, Ćelović je zaista proživeo pravi „beogradski san“. Od skromnih početaka na poziciji šegrta u jednoj od trgovačkoj radnji, marljivim radom i neverovatnom upornošću uzdići će se u sam vrh beogradske i srpske elite. Kao borac protiv nepravde i za slobodu srpskog naroda, biće jedan od učesnika Hercegovačkog ustanka, ali i finansijer oslobodilačkog pokreta u Staroj Srbiji.

Uz braću Krsmanoviće i Parnososa, biće jedan od pokretača privrednog razvoja Kraljevine Srbije. Naime, u svoju bogatu biografiju upisaće i osnivanje Beogradske zadruge, kao i modernizaciju i procvat Savamale. Iako jedan od najbogatijih ljudi Beograda, nije bežao od svog skromnog porekla. Sa ponosom je nosio nadimak Trebinjac, a svoj kapital je bez zadrške delio onima koji su imali manje sreće u životu. Tako je i 1929. godine testamentom Beogradskom univerzitetu ostavio značajna sredstva, čime je postao i najveći dobrotvor ove institucije.

Spajanje zadužbina

Testament Danice Jovanović kojim se kuća u Krunskoj i ostala sredstva stavljaju na raspolaganje Beogradskom univerzietetu proglašen je krajem 1939. godine. Iako značajna, nisu bila dovoljna za izgradnju zgrade na mestu postojeće kuće, koja bi služila za rentiranje i uvećavanje imovine "Zadužbine Milivoja Jovanovića, višeg činovnika Ministarstva saobraćaja", kako je glasio pun naziv fonda. Da bi zgrada ipak bila izgrađena, pripojen joj je deo pozamašnih sredstava iz Zadužbine Luke Ćelovića-Trebinjca, a projekat je poveren čuvenom rusko-srpskom arhitekti Gligoriju Samojlovu. 

Zgrada je završena gotovo pred Drugi svetski rat, 1940. godine i uzdiže se na četiri sprata. Kao i mnoga zdanja tog perioda građena je kao poslovno-stambena zgrada. U prizemlju se nalazi nekoliko prostanih lokala (u jednom je i galerija Ozon), dok se na spratovima nalaze prostrani luksuzni stanovi. 

Nažalost, i ova dobrotvorna institucija doživela je sudbinu mnogih fondova koji su posle Drugog svetskog rata ugašeni, a imovina nacionalizovana. Na početak ponovnog rada moraće da sačeka gotovo pola veka, kada 1995. godine Ministarstvo kulture Republike Srbije obnavlja rad Zadužbine. Proces povrata imovine potrajaće još dodatnih pet godina, te napokon 2000. godine Opština Stari grad donosi odluku o prenosu prava upravljanja i korišćenja na Zadužbinu.