Pitanje je kako bi Beograd danas izgledao da nije bilo delatnosti jednog od najznačajnijih beogradskih i srpskih graditelja u periodu između dva rata, arhitekte Aleksandra Đorđevića. U svom impresivnom opusu, arhitekta Đorđević uvrstio je takva zdanja kao što su zgrada Berze, danas Etnografskog muzeja, i Beli dvor na Dedinju, unoseći u sliku beogradske ulica dah francuske arhitekture.

Beogradski student, pariski pripravnik

Aleksandar Đorđević rođen je u Beogradu, 30. decembra 1890. godine. Poreklom je iz ugledne porodice. Njegov otac Mihailo, bio je poslanik Kraljevine Srbije u Bukureštu, a majka Jelena bila je rodom iz porodice vojvode Stevana Sinđelića. Posle uspešno stečenog osnovnog obrazovanja i završene gimnazije u Beogradu, studije nastavlja u Nemačkoj na Visokoj tehničkoj školi u Karlsrueu. Njegovo diplomiranje se poklapa sa samim početkom Velikog rata, te se po povratku kući prijavljuje u dobrovoljce. Nakon sloma Srbije i povlačenje srpske vojske preko Albanije, preko Soluna odlazi u Pariz. U Francuskoj se posvećuje arhitekturi, prvo radeći u arhitektonskom birou francuske železnice,  a potom nastavlja školovanje u klasi profesora Bernijea i Marsela Lambera.

Posle završetka rata, vraća se u rodni grad i počinje da radi u odboru za obnovu grada.   Od 1921. Do do 1928. radio je kao jedan od osnivača preduzeća „Rad“. Od 1928. do 1934. godine vodio je svoj privatni biro. U birou je, uz pomoć saradnika projektovao više desetina javnih zgrada. Ovo je bio period kada se srpska arhitektonska scena nalazila na prekretnici i graditeljski stil Beograda je bio mešavina raznih uticaja. Od jakih uticaja austrougarske postsecesije i akademizma, preko srpskog nacionalnog stila u delima Momira Korunovića, uticaja ruskih arhitekata koji su novu domovinu našli u Srbiji do francuskih đaka, u koje je spadao i Đorđevića koji je stvarao pod uticajem francuskog akademizma.

U periodu od 1922. godine do početka Drugog svetskog rata podignuto je ili preuređeno dvadeset pet objekata po zamisli arhitekte Đorđevića, dok je oko petnaest njegovih projekata ostalo neizvedeno. Među ove treba uvrstiti otkupljene projekte za izgradnju Doma Aero kluba i Doma Trgovačke omladine, kao i kraljevska vila Jadranu.

Vile i rezidencijalni objekti Aleksandra Đorđevića

Samostalni rad u Beogradu, Đorđević je započeo 1922. godine zahtevnim projektom po narudžbini advokata Dušana Đokića. Ovaj projekat obuhvatao je izgradnju zdanja poslovno-stambane namene u nekada Skopljanskoj, a sada Nušićevoj 25. Ovo će biti početak uspešne karijere Đorđevića, koji će u narednim godinama izraditi projekte za čitav niz rezidencijalnih projekata i vila.

Među vilama koje su izgrađene po njegovoim prijektima ističu se vila u Njegoševoj 23, kuća Desanke Novaković, kuća Tihomira Panića,  Pavla Hadži Pavlovića, Mihajla Gluševića, vila Milorada Dragutinovića, Milana M. Đorđevića, Radomira Lukovića u Puškinovoj ulici, kuća Radmila Stojiljkovića u Njegoševoj, vila Roberta Lenca, vila Vlade Teokarovića, Vlade ilića, Milana Stojadinovića, Radmile Lazarević i mnoge druge.

Graditelj Belog dvora

Pored izgradnje privatnih zdanja, Đorđević je bio uspešan u realizaciji projekata javne namene. Sigurno najveći realizovani projekat ove namene, bila je zgrada beogradske Berze, danas Etnografskog muzeja, građena od 1933. do kraja 1934. na Studentskom trgu. Masivna zgrada, uzdiže se na pet spratova i zidana je u kombinaciji armiranog betona i cigle. Fasada je rađena u granitu, prirodnom i veštačkom kamenu, dok unutrašnjosti dominira mermer.

Učestvovao je i na konkursu Uprave dvora 1934. godine za izgradnu namenskog dvora za potrebe smeštaja trojice sinova kralja Aleksandra. Pošto nijedan od projekata nije zadovoljavao zahteva konkursa, izgradnja je po naredbi kralja predata u ruke Đorđevića. Kako bi udovolji  zahtevima nalagodavca, Đorđević prerađuje svoj konkursi projekata “Tri sokola” i pristupa gradnji. Beli dvor građen je u periodu od 1934. do 1937. godine, ali nikada nije služio svojoj svrsi. Naime, posle atentata na kralja Aleksandra, 1934.  u njega se useljava knez Pavle sa porodicom, kako bi bliži prestolonasledniku Petru II.

Bliska saradnja sa namesnikom dovodi do toga da mu je knez Pavle poverio i restauraciju kraljevskog dvorca Brdo kod Kranja u Sloveniji. Pored toga, Đorđević je bio zadužen za izradu projekata unutrašnjeg uređenja ambasade Kraljevine Jugoslavije, današnje ambasade Srbije u Ankari, kao i za izradu planova za podizanje Kraljevskog poslanstva u Tirani, a sarađivao je sa arhitektom Vernerom Marhom iz Berlina na izgradnji Jugoslovenskog poslanstva u Nemačkoj.

Drugi svetski rat i posleratni period

Kao i u mnogim drugim pričama, izbijanje Drugog svetskog rata sprečilo je realizaciju kapitalnog projekta izgradnje novog zemunskog hipodroma pod nazivom “Dunavsko kolo jahača”.

Posle završetka rata, bio je upašen i osuđen na smrt, ali je na intervenciju prijatelja i kolega je pušten i do smrti je ostao aktivan u struci. Nova vlast angažovala za uređivanje enterijera Starog dvora i izgradnju Tašmajdanskog parka.

Preminuo je 1952. godine u Beogradu.