Da se rodio koji vek kasnije i u jednoj južnijoj kraljevini, Šekspiru bezbeli ne bi manjkalo likova i fabule za drame. Od trvenja ovdašnjih dinastija vezanih za političke spletke, po pravilu su intrigantnija bila zakulisna – ona privatna. Makar se tu nalazilo dvoljno prostora za rekla-kazala izvore, koji bi lako raspirivali može-biti-ne-mora-da-znači pretpostavke.

No, nisu ni pripadnici ovdašnjih dinastija bili bez putera na glavi. Često bi se malo zaboravili (kao što je to umeo kralj Milan Obrenović) pa skrajnuli formalne i zvanične persone, a pod njima – „grešni“ ljudi od krvi i mesa. Samo, efekti takvog skrajnjavanja umeli su se prelomiti kako na glavnim, tako i na čitavoj plejadi slučajno ili namerno upletenih (sa)učesnika u neopreznostima takvog tipa.

Po pravilu, onima koji tim dramama nisu birali ni mesto ni vreme – niti da se u njima uopšte nađu – nekako je najteže zameriti. Kralj Milan i gđa Artemiza Hristić već su i sami znali da će izvanbračna ljubav, iako neporeciva, samo produbiti ne samo zakulisna, već i politička trvenja u ondašnjoj Kraljevini. Koliko bi onda tek mogla odjeknuti u biografiji jednog „nepoznatog“ Obrenovića?

Zvanično nepriznat, nezvanično priznat – Obren Obrenović, poslednji član dinastije

Kada je 1888. godine rođen Obren Obrenović, beogradska i srpska javnost već je valjano bila podeljena: protiv Artemize – za  Nataliju, protiv Kralja – za Artemizu... Do tad je već malo ko bio iznenađen time što dečakovi otac i majka nimalo nisu krili „zabranjenu“ vezu.

Malo je šta bilo drugačije u kraljevskim i državnim krugovima. Kralj, međutim, za to nije mnogo mario. Ipak je brak sa kraljicom Natalijom već bio okončan razvodom – što nije značilo i da će Obren postati punopravni član dinastije, makar ne zvanično.

Do kraja februara 1889., Milan je „podneo ostavku“ i na kraljevsku poziciju. Gđu Artemizu, takođe već razvedenu, nameravao je da uzme za suprugu.

Između dvoje ljubavnika, međutim, isprečio se drugi gospodin. Arhiepiskop beogradski Mihajlo, tada poglavar Srpske pravoslavne crkve, odlučno se usprotivio braku. Nakon što je Obrena rodila u Carigradu, nesuđena gđa Obrenović nastanjuje se u Parizu, gde je u to vreme boravio i nesuđeni joj suprug.

Zvanično, Milan Obrenović nije bio rad da prizna vanbračnog naslednika. Svetska štampa je već punila stupce o Milanovim vanpolitičkim i vanbračnim priključenijima nedoličnim (bivšeg) kralja. Za to vreme, u Srbiji je kraljevska kruna čekala zvaničnog naslednika, tada još maloletnog Aleksandra I Obrenovića, kome je otac odredio namesništvo.

Nezvanično, u prepiskama upućenim Artemizi, Obren je bio „naše čedo“ i „naš mili sin“. Činilo se da će veza dečakovog oca i majke, iako u javnosti osuđena, ostati neraskidiva i da će – šekspirijanski rečeno – uspeti da prebrodi sve prepreke i izazove. Avaj, i sam boraveći u Parizu, nekadašnji kralj se vratio i nekadašnjim donžuanovskim sklonostima – a to je svakako moralo pogoditi i gđu Artemizu.

U međuvremenu, protivnici budućeg kralja Aleksandra, nameravajući da ga osujete u preuzimanju krune, saznaju za neslužbena pisma u kojima Milan iskazuje očinsku ljubav. Sve ih je sačuvala Artemiza, iako razočarana sve evidentnijim naznakama da se Milanova ljubav prema njoj gasi. Na sve ove muke, do preokreta dolazi u trenutku kada Milan ponovo počinje da pokazuje naklonost prema bivšoj supruzi.

Mogla je tome kumovati i „vaskrsla“ ljubav, mada se znalo da je – za razliku od kraljice Natalije – Milan u to vreme zapao u finansijske dugove. Tek, neočekivani preokret ostavio je traga i na odnos prema mladom Obrenu. Kivnom na Artemizu koja je pokušavala da ga zadrži uz sebe, Milanovoj ljubavi prema „našem milom sinu“ mesto su počele da ustupaju distanciranost i hladnoća. I kod Artemize je takav preokret izazvao gnev. Govorilo se tada da su Milanova pisma nekako dospela do turske tajne policije, pa čak i da je Artemiza, potaknuta željom za osvetom, ustupila privatnu prepisku turskom sultanu – razume se, uz odgovarajuću novčanu nadoknadu.

U spletu porodičnih raskola i tragičnih sudbina

Dok je, navodno, Milan ucenjivan sopstvenim pismima – za koje je i od sultana tražio da mu budu vraćena – večna ljubav između njega i Artemize i zvanično je okončana. Nakon definitivnog razlaza 1894. godine, Artemiza se iz francuske prestonice vraća roditeljima u Carigrad. Pritom, raskol nastaje i između Milana i Aleksandra, koji iste godine proglašava punoletstvo i dolazi na presto.

Kao da pokušaj atentata na Milana – i to drugog po redu – već nije bio dovoljan, nekadašnjeg kralja još više će dotući sinovljeva odluka da oženi Dragu Mašin. No, nije prošlo mnogo vremena, a Milan Obrenović se smrtno razboljeva od upale pluća. Mada mu je bilo tek 47 godina, ocu mladog kralja, po proceni lekara, nije bilo spasa. Preminuo je u Beču 1901. godine.

Samo dve godine kasnije, državne i političke spletke, tajne zavere i planovi udesili su tragičnu sudbinu i kralju Aleksandru I Obrenoviću. Nedugo po majskom prevratu 1903. godine, na prestolu ga nasleđuj  Petar I Karađorđević.

Šta se sve (nije) znalo o poslednjem Obrenoviću?

Tek kad je dinastija ostala bez zvanično poslednjeg Obrenovića, glasnije se počelo govoriti o tome da je Aleksandar I zapravo bio pretposlednji. Svakako, i ovdašnja i svetska javnost znale su za Milanovog i Artemizinog sina. O njemu lično se, međutim, sve do 1903. godine nalsućivalo tek na osnovu prepiske dvoje ljubavnika.

Prve su o tome progovorile stranice svetske štampe. U vreme pada dinastije, najmlađi njen (nezvanični) naslednik imao je tek 14 leta. Sada se saznalo da je detinjstvo i mladost, poput majke Artemize, proveo u Carigradu.

Iako mu je mati dala ime Obren, mlađi Milanov sin je u međuvremenu uzeo novi identitet: Đorđe Obrenović. Usled razmirica koje su među njegovim roditeljima postale sve glasnije, usvojio ga je i jedno vreme o njemu brinuo grof Eugen Žiči, prijatelj kralja Milana. Porodica je, pak, želela da Đorđe nastavi školovanje na Terezijanskoj vojnoj akademiji, ustanovi na dobrom glasu u austrijskoj prestonici. Tome su se, međutim, isprečile izvesne „više sile“ – tamošnji car nije dozvoljavao da nepriznati kraljev sin bude upisan na vojnu akademiju.

Mada neformalni pretendent na srpsku krunu nije bio u milosti uticajnih državnika, mnogi novinski stupci su o Đorđu pisali kao da je poslednji Obrenović. Pomniji pratioci inostrane štampe znali su, za razliku od ovdašnjih, i nešto više o tome kako on izgleda. Dovoljno je bilo, samo na osnovu fotografija objavljenih u novinama, primetiti sličnost između Đorđevog i lika njegovog oca. Pouzdano se tvrdilo i da su sve fotografije autentične.

Očevim stopama kroz burnu mladost

Iako nije (zvanično) priznat usled ovdašnjih i svetskih javno-političkih osuda, život mladog Đorđa ipak je bio obeležen kraljevskim poreklom. Informacije su nastavljale da „cure“: tako se otkrilo da je i on, poput kralja Milana, u nekoliko navrata bio na meti atentatora.

Ispostavilo se, međutim, da je bio vičan i baratanju oružjem. Bravure koje je izvodio sa dva revolvera svojevremeno je demonstrirao i u jednom cirkusu. Saznalo se tada da bi tom prilikom preuzimao novi identitet: Milan Hristić. Pod imenom Obren ga je u ovdašnjoj štampi tek sporadično pominjao novinar Pera Todorović.

Van toga se od detalja vezanih za njegovu mladost gotovo ništa nije znalo u srpskoj javnosti. Moglo se samo sporadično čitati između redova – otuda je i sve što se ticalo njegovog života u dobroj meri ostalo nerasvetljeno.

Nastaviće se...