Jugoslovenski novi talas iznedrio je neke od sjajnih umetnika koji su obeležili ne samo taj period, već i današnji. Ivica Vdović bio je jedan od ovih neverovatnih ljudi. Kao član, možemo slobodno reći, jednog od najvećih i najznačajnijih bendova bivše Jugoslavije, bio je ikona roka u Beogradu i celoj zemlji. Nažalost, ostao je upamćen i kao prva službeno registrovana osoba obolela od HIV-a u SFRJ nakon čega mu je, kako je glumica Sonja Savić svojevremeno rekla, Beograd okrenuo leđa.

Limunovo drvo

Rođen 14. marta 1961. godine, iako poznatiji po nadimku u deminutivu, Ivica je postao i ostao čist superlativ novog talasa i muzike u bivšoj Jugoslaviji. Još kao gimnazijalac započeo je svoju muzičku karijeru svirajući bubnjeve u bendu Limunovo drvo, rame uz rame sa Dušanom Kojićem Kojom, Milanom Mladenovićem i drugim velikanima jugoslovenske muzike. Posle toga je nastupao sa Suncokretima koje su činili Bora Đorđević, Bilja Krstić i glumica Gorica Popović. Vođen unutarnjom željom za sviranjem muzike koja mu srcu najviše godi, Vd se u ovom bendu kratko zadržava i ubrzo, zajedno sa Kojom i Milanom Mladenovićem, prelazi u jednu od najvažnijih grupa novog talasa – Šarlo akrobata. Čak je i za jedini album koji su objavili Ivica dao naziv prema citatu iz knjige Vase Pelagića - Bistriji ili tuplji čovek biva kad... Iako su u Šarlu „svirali samo jedno leto“ trojac je probio sve okvire postojećih muzičkih žanrova. Zajedno sa ostalim bendovima koji su činili Paket aranžman, stvorili su plodno tle za potpuno nov muzički pravac – novi talas, kao svojevrsni kulturalni pomak unutar rock-a.

Novinarka Dubravka Marković jednom prilikom podelila je divne uspomene na Ivicu:

„Sećam ga se kao najšarmantnijeg momka u društvu, pravog zezatora koji je uvek bio spreman da odvali dobru šalu. Bio je poznat i po nekim navikama koje ni za živu glavu nije menjao. Nigde nije išao bez svojih bubnjarskih palica i nikada se nikome nije javljao telefonom. Kada bi trebalo da izađemo, on bi stao ispod prozora i zviždao. Bože, koliko se taj čovek nazviždao ispod moga prozora.“

Dečko koji obećava

Vd se, zajedno sa Šarlom, oprobao i u komponovanju i to za jedan od najznačajnijih jugoslovenskih filmova iz ranih osamdesetih – Dečko koji obećava, sa Aleksandrom Berčekom u glavnoj ulozi. Vd i Koja se u filmu se pojavljuju kao članovi benda VIS Dobri dečaci, gde Vd glumi povučenog muzičara. I dok su ga neki od ljudi koji su ga poznavali u potpunosti poistovetili sa ovom ulogom, bilo je i onih koji su u njemu videli najšarmantnijeg momka u društvu, ekstrovertnog i vazda spremnog na šalu, zabavu i dobar provod.

Njegova sestra Tanja, prisećala ga se kao veoma pametnog mladića, vukovca. Umeo je da uklopi i pomiri i učenje i bavljenje muzikom.

Nedugo posle završetka snimanja filma, tenzija u bendu raste. Vd je želeo da proširi bend i u njega dovede Bebi Dol i Gorana Vejvodu sa kojima je već imao iskustva na projektu „Announda Rouge“. Milan Mladenović podržavao je ovu inicijativu dok je Koja apsolutno bio protiv toga i želeo je da broj muzičara i instrumenata svede na minimum. Smatrao je da njih trojica mogu sami još mnogo da ponude i nije želeo toliki upliv ljudi u grupu. Iako je bio protivan struji koju su Ivica i Milan stvorili i pored raznih oprečnih izjava koje je po tom pitanju kasnije davao, Koja je za Vda izjavio:

„Vd je bio neverovatno talentovan bubnjar, možda i najtalentovaniji od svih. Takođe, bio je i školovan, ali i znao da svira džez, što je dosta bitno. Mi smo se, zaista, dobro slagali i svirački nalazili. U stvari, to je ono što je održavalo bend kada bismo se posvađali.“

Nakon „Slobodan“, „Depresija“ i „Balada o tvojim grudima“, velikih hitova iz filma Dečko koji obećava, Vd se sa Šarlom upustio u avanturu turneje po Poljskoj. Posle jednog od koncerata koji su izveli, oduševljena publika Ivicu je nosila na leđima. Priča se i da su džemujući u potpunosti razbili profesionalno školovane džezere sa kojima su se našli u „džemu“. Nažalost, ovaj uspeh nije bio dovoljan da grupa ostane na okupu, te, posle još jednog koncerta u Ljubljani 1981. godine, Vd napušta grupu koja se u potpunosti raspada.

„Ja sam se trudio da stvorim prostor za neke otvorene forme gde bih uspeo da stvorim situaciju da komuniciramo instrumentima tokom same svirke. I to je bio, nekako, bar za mene, najkvalitetniji deo muzike koji je Šarlo uspeo da pravi“, izjavio je Vd o Šarlu.

Od vrha ka dnu

Nakon izlaska iz Šarla Vdović sa Milanom Mladenovićem odlučuje da nastave muzičku misao te, 1982. godine, osnivaju Katarina II, zajedno sa Bojanom Pečarom, Gagijem Mihajlovićem i najlepšom princezom jugoslovenskog roka – Margitom Stefanović. Prema tračevima koji su kolali po Beogradu, Ivica i Margita su se neko vreme i zabavljali i smatralo se, čak, i da je on zaslužan za njen dolazak u EKV.

Kako im je popularnost rasla i svirke počele da se nižu, bend je počeo da proba i po šest puta nedeljno. Nažalost, Ivica Vdović počeo je da posustaje. Često bi ispadao iz ritma i počeo je čudno da se ponaša – leti bi nosio košulje dugačkih rukava, džempere, a ponekad i jaknu.

U knjizi Dušana Vesića „Kao da je bila nekad“ navodi se da je Vd jednom prilikom u vozu popio punu šaku raznih tableta. Drugi put je, pak, otišao u apoteku, kupio sirup za kašalj i popio ga naiskap (sirupi za kašalj ranije su sadržali psihoaktivne supstance). Pozajmljivao bi novac za... pa „nestajao sa radara“ na po nekoliko dana, bez da je iko mogao da stupi u kontakt sa njim. Situacija je bila sve ozbiljnija i sve teža, kako za njega tako i za druge članove benda. Posle jednog koncerta u SKC-u bez dogovora sa bendom izašao je na bis i pokušavao da svira. Scena je bila gotovo jeziva i prijatelji iz benda jedva su uspeli da ga odvedu sa bine kako ne bi baš svi uvideli da ima toliko ozbiljan problem. Vd shvata da tako više ne može i napušta grupu.

Testiran na novu bolest

Vd je shvatio da ga nešto „jede iznutra“ i otišao u London na medicinska istraživanja kako bi utvrdio razlog sve težem zdravstvenom stanju. Tamo su mu uradili i test na novu bolest koja je harala svetskom muzičkom scenom. Ivica se u Beograd vratio sa velikim crvenim plusom upisanim u svoju sudbinu. Bio je HIV pozitivan. Navodno je bio prva osoba koja je u bivšoj Jugoslaviji registrovana kao obolela od ove bolesti. Vdović nije krio neman koju je nosio u sebi, te je svima ispričao od čega boluje.

Nažalost, drugi nisu imali razumevanja za njega. Beograd, a i bivša Juga, tada su propagirali slobodu fizičke ljubavi, nije se vodilo računa o zaštiti i niko nije želeo da razmišlja da li se potencijalno zarazio. HIV je bio okarakterisan kao bolest drogeraša i ljubitelja istopolnih veza, a ko bi hteo da nosi taj krst tada? Kako su se svi plašili za svoj život, Vdu su ubrzo okrenuli leđa i odbacili ga. Ipak, Ivica Vdović hrabro se borio sve do 1992. godine. Preminuo je 23. septembra na Infektivnoj klinici u Beogradu. Sahranjen je u porodičnoj grobnici u Obrenovcu.