"Soja, to vam je jedna obična, korisna industrijska biljka", govorila je prva srpska režiserka, služeći se malom igrom reči i nadimkom po kom je ostala poznata. Sofija Soja Jovanović se rodila 1922. godine u Beogradu, gde je dočekala i smrt, 80 godina kasnije. Ako računamo da je od toga pedeset godina provela radeći, možemo reći da je svake godine stvarala po jednu predstavu - ukupno njih pedeset, kao i 23 igrana filma i TV drama i serija, mnogo lutkarskih predstava i radio-drama. Uz sve to, probila je led postavši prva žena reditelj na našim prostorima koja se oprobala (i to izuzetno uspešno) u svim vidovima dramske umetnosti i svojim radom obeležila jugoslovensku kinematografiju XX veka.

Sofija Jovanović rođena je u porodici koju su činili otac, hemičar, i majka koja je diplomirala filozofiju. Umetnost se do nje ušunjala preko dede. Naime, isto prezime Paje Jovanovića i Sofije Jovanović nije puka slučajnost koja se događa mnogima koji dele najčešće srpsko prezime. Pajina unuka je osnovnu i srednju školu pohađala na francuskom jeziku, u svom rodnom gradu. Zatim se upisala na dramski odsek Muzičke akademiije gde 1941. godine počinje da studira glumu. Tri godine kasnije počinje njen intenzivan stvaralački rad, kada je sa još nekoliko kolega i nastavnika osnovala Akademsko pozorište, prvi studentski teatar u zemlji.

Foto: Arhiv NBS - Soja Jovanović kao devojčica

Teško je nabrojati sva dela koja su usledila, ali možemo da istaknemo prvu - bilo je to Nušićevo "Sumnjivo lice", koje je videlo daske pozornice 1948. godine. Titova Jugoslavija je, međutim, u vedroj (i kako je sama Soja govorila prilično naivnoj) studentskoj predstavi videla "opasnu, zapadnjački orijentisanu poruku". Grupa umetnika je silom rasformisana, ali ne zadugo. Jedan čovek je verovao u ambiciju mladih i odlučio da urgira za njih. Njegovo ime bilo je Dobrica Ćosić, a u datom trenutku je bio član tadašnjeg Agitpropa za Srbiju. Akademsko pozorište 1950. godine postaje Beogradsko dramsko pozorište. Narednih decenija, ovde i u Pozorištu na Terazijama igraće se Sojin "Kabare", "Neki to vole vruće", "Bal lopova", "Vezana vreća" i beskrajni niz drugih komada od kojih su mnogi dobili prestižne nagrade.

Humorom protiv zla

Ubrzo zatim Jovanovićeva se preorijentisala na film. "Pop Ćira i pop Spira", po scenariju nadahnutom romanom Stevana Sremca, snimljen je prvi jugoslovenski film u boji. Njeni najgledaniji filmovi su mahom bili inspirisani knjigama domaćih pisaca, kao što su "Orlovi rano lete" (Branko Ćopić), "Silom otac" (udružene snage Nušićevih drama), "Diližansa snova" (po komedijama Jovana Sterije Popovića "Pokondirena tikva i "Laža paralaža"). Njen britki i gledaocima prijemčiv humor, i to najpre komedija mentaliteta, je većini bio izuzetno zabavan, a tvrdeći po filmskoj kritici i kvalitetan. Drugi su se bunili, nazivajući njene filmove sladunjavim. Međutim, bio je to redak i dugoročan iskorak iz mračnih, prevashodno ratnih tema koje smo doživeli u srpskoj kinematografiji.

Foto: Youtube screenshot - Film "Pop Ćira i pop Spira" bio je prvi jugoslovenski film u boji

Pedesetih je još bilo prilično neuobičajeno da film potpisuje jedna žena, te su novine umele u izveštajima da pišu kako je "film režirao Soja Jovanović". Sa druge strane, Sofija je smatrala da je režija izrazito ženski posao. Verovala je da je posao reditelja da zaigra svoje glumce, da ih usmeri ka igri, maltene kao majka svoju decu. U isto vreme, glumci bi je tako i posmatrali, sa mnogo poverenja i poslušnosti. Uloga majke/deteta se ogledala i u Sojinoj ljubavi prema stvaralaštvu Volta Diznija, u domaćoj verziji - Branislava Nušića. "Uvek tragam za dečijim svetom pa tako i onima koji se obraćaju detinjstvu i pišu o njemu." Takav je bio i humor u njenim filmovima - pitak i razigran. Sa druge strane, od satire je zazirala, verujući da u njoj ima nečeg zlog i poganog - "Humorom se branim od zla!"

Život u ljubičastom

Kako smo tehnološki odmakli daleko od pedesetih i kako su se generacije smenile više od jednom, malo je onih koji se sećaju TV projekata naše protagonistkinje. Pošto ih je opet previše da bismo ih tek nabrajali, istaći ćemo jedan koje je sama Soja smatrala najznačajnijim - seriju "Osma ofanziva", koju je sama režiserka adaptirala po romanima Branka Ćopića "Ne tuguj brnzana stražo" i "Osma ofanziva": "Smatram da je ova serija zabeležila jedan važan istorijski trenutak, snimila stare kuće koje više ne postoje, jedno tragično zbivanje koje i danas doživljavamo. Snimljena na filmskoj traci ostaće kao dokument izbrisanog, ali zabeleženog vremena iz naše tragične istorije."

Još jedna stvar koja je doprinela Sojinoj posebnoj sentimentalnoj vezanosti za ovu seriju od 8 epizoda bila je i Ćopićeva pesma koja je poslužila kao uvodna špica svake od ovih priča:

Nad Grmečom mjesec sjao
dok je đedo konje krao.
Mjesec luto, mjesec sjao,
i u đedin torbak pao.
Sa mjesecom u torbaku
Lutam obnoć i po mraku,
a kad dođe jutro rosno
ode mjesec, zbogom Bosno!

Iako je Sofija bila veoma poznato lice većinu svog poslovno-stvaralačkog aktivnog života, malobrojni su pripadnici mlađih generacija koji znaju da ga vežu za njena dela. Grad se ipak setio da 2014. godine postavi spomen ploču najvećoj srpskoj režiserki, koju ste morali da uočite ako ste se nekada našli na uglu Njegoševe i Ulice Maksima Gorkog. Prilikom ceremonije otkrivanja ploče, reč je, između ostalih, imala i glumica Danica Maksimović:

"Soja me je uvek videla u ljubičastom, a zna se da reditelji na sceni izbegavaju tu boju na sceni, i od prve njene predstave u kojoj sam igrala “Moj dečko” bila sam njena ljubičasta glumica. Sećam se kako je u svom kreativnom ludilu došla na probu u patofnama i tek pošto se bacila na muzičara koji je odsvirao falš, shvatila je šta je obula. Soja je bila stroga, nezgodna, zahtevna, ali i profesionalna i iskrena i surova do bola. Bila je svetskog ranga i znala je o mjuziklu ono što ni danas mnogi ne znaju - ističe glumica Danica Maksimović."

Foto: Yugopapir - Soja Jovanović

Za kraj, pravićemo se da nam nije bilo dosta citata u ovom tekstu i osvrnućemo se na jedan od poslednjih Sojinih intervjua.

"Brzina protoka vremena se ne menja — menja se čovek, stari, postaje usporen i vreme počinje nemilosrdno da leti što nije osećao kad je bio mlad. Naprotiv, danas kada se okrenem unatrag, ne mogu da shvatim koliko je toga stalo u jedan život(...) Najveća sreća čovekova je zaborav — ima predstava kojima se samo naslova sećam i ničeg više... kao knjige koje ste pročitali! Jer, zamislite kada bi glava bila pretrpana svim i svačim, pa ona bi se kao luda lopta klatila na ramenu. S druge strane, neobično dobro pamtim detalje, danas sve prelepe — makar da su u vreme događanja mogli biti i teški. E, u tim detaljima sa radošću danas svakodnevno živim, a i gomile slika su tu da podsete na izgubljene stranice života."