Jelena Jela Novaković, rođena Kujundžić, imala je svega 18 godina kada je srpska prestonica 1862. godine bila bombardovana od strane turskog garnizona. Podstaknuta tim događajem, ova mlada devojka započinje svoju spisateljsku delatnost i kroz dnevničke zapise postaje svedok teških vremena.

Životni put Jele Novaković

Jela Kujundžić rođena je u Beogradu 1844. godine. U rodnom gradu, u privatnom Zavodu za vaspitanje ženskinja Čeha Špačeka, završava osnovnu školu. Učila je i sa dve godine starijim bratom, Milanom Kujundžićem, pesnikom u narodu poznatim kao Aberdar.

Poput brata, a pod uticajem romantičarskih ideala Omladinskog pokreta, Jelena Kujundžić pisala je pesme objavljivane u književnom listu "Danica". Pavle Popović, srpski istoričar književnosti, u jednom od svojih tekstova o Jeleni beleži sledeće: "Ona je bila devojka svoga vremena, volela knjževnost, primila omladinske ideje. U avliji kuće njena oca - koja je izlazila na Jakšićevu ulicu i Obilićev venac - bio je jedan veliki dud, i ona je, kažu, često na njemu čitala i pisala pesmeˮ.

I drugi istoričari književnosti navode da je čitala dosta, da je imala smisla za literaturu i naučna znanja. Ipak, u ono vreme nije bilo uobičajeno da se devojke u velikoj meri školuju. Osim toga, jedno poznanstvo promenilo joj je život i nepovratno uticalo na njenu spisateljsku karijeru.

Neposredno pre bombardovanja Beograda, Jelena u krugu Srpskog omladinskog pokreta upoznaje Stojana Novakovića za koga se udaje pre navršene dvadesete godine. Stojan Novaković bio je viđeni političar, diplomata, filolog i književnik svoga vremena. Godine 1865. osnovao je časopis "Vilaˮ koji je uređivao sve vreme njegovog izlaženja, odnosno do 1868. godine. Jela je podržavala supruga i, između ostalog, vršila korekture za ovaj časopis. Pored toga, prevela je sa francuskog roman Anrija Grevila i novele Žorža Sanda.

Dnevnik kao svedočenje

Istoričari književnosti navode da je dnevnik koji je Jelena Novaković vodila šezdesetih godina devetnaestog veka značajno svedočenje o vremenu u kome je živela. Jela je, potresena bombardovanjem Beograda, odlučila da zabeleži što više informacija o ovom događaju. Kasnije je pisala kako se osećala kao da ju je Bog iznova stvorio time što je preživela taj strašni dan, te da je to izazvalo da "beleži svaku tačku i slučajˮ koji su se dešavali u njenom životu.

O ovom, za srpsku istoriju značajnom i teškom danu, Jela piše sledeće: "Trećeg juna 1862. beše lepo vreme, i svet se po ulicama razmileo nestrpljivo očekujući kada će čuti glas od muzike, da ga pozove promenadi. Banda otpoče svirati i mladež vesela šetati se gore dole, sa nestašnim pogledima jedno drugo predusrećući. I mene to lepo vreme izmamilo beše. I ja poverovah onom sjajnom suncu da će neprestano onako sjati, kao što se posle podne činjaše. Ne znadoh da će i ono prevaritiˮ. Iako beleži događaje kao da pravi biografiju jednog vremena, u načinu na koji piše naslućuje se pesnički manir.

Delovi dnevnika biće objavljen tek pedeset godina nakon njegovog nastajanja. Objaviće ih Stojan Novaković uz poruku da mogu posvedočiti o "raspoloženju i domaćoj strani onog vremenaˮ. Dnevnik opisuje ne samo bombardovanje, već i život za vladavine Miloša i Mihaila Obrenovića.

Neostvarene pesničke ambicije

Od upoznavanja do konačnog sklapanja braka, Jelena Kujundžić i Stojan Novaković razmenjivali su nežna osećanja, ali i stihove. Venčali su se juna 1864. godine, a neposredno pred venčanje Jela je objavila pesmu "Devojačka pesmaˮ u časopisu ,,Danicaˮ. Pojedini istoričari književnosti navode da pesma nije od posebne vrednosti, ali da predstavlja verno oličenje vremena.

Stani, željo, stani,

Kud on nagla tako?

Stani, željo, stani,

Hajde lakše malko.

Ali kuda letiš?

Kud li ćeš da sletiš?

Oh, da hoćeš mila,

Draganu na krila.

Da mu kažeš rečcu

Ali koju, koju?

Oh, ta da ga ljubim

Kao dušu svoju.

Zbog poetske prepiske sa budućim suprugom Jelena je verovala da će i u braku biti mesta za bavljenje poezijom. No, kao sve devojke onog vremena, udajom ona prihvata nove dužnosti, potiskuje svoju želju da piše i, umesto toga, uspeva da se bavi korekturom i prevođenjem.

Srpska akademija nauka i umetnosti u svom Arhivu čuva porodičnu prepisku Stojana Novakovića u kojoj se, između ostalog, nalazi i Jelino pismo sinu Mileti, a koje svedoči o neostvarenim željama ove pesnikinje. U svojoj ispovesti, Jela navodi: "I mene je vukla želja za poezijom, za spisateljstvom, za naukom višom; ali, u ono doba nije bio običaj da se žensko dete mnogo školuje... I ja sam se pokorila tom životu i dala se upregnuti kao vočić, samo sam počela čitati mnogo i to noću. Zdravlje mi se počelo rušiti, u taj mah se javi tvoj otac i tako se sav devojački život po propisu izvršio... Od nove (1865. godine - primedba Ljubice Ćorić) počnemo izdavati Vilu, to je nov posao. To su mi bile prve korekture a za njima su se nizale druge kroz ceo život...ˮ

Jelena Jela Kujundžić, udato Novaković, umrla je 1914. godine. Za sobom je ostavila stihove, dnevnik i prevode – podsetnik na neka drugačija vremena.