Ako želiš da budeš srećan jedan dan, napij se. Ako želiš da budeš srećan nedelju dana, oženi se. Ako želiš da budeš srećan ceo život, nauči da igraš šah!

Indijska poslovica

Isto kao ljubav ili muzika, šah ima moć da čini ljude srećnim. Mnogi poznati pisci su pisali o šahu povezujući ga sa umetnošću, ali i sa igrom i naukom. Svi oni koji igraju i vole šah složiće se sa tim da je lepota šahovkog poteza u misli koja stoji iza njega. Čuveni Gete je formulisao šahovsku partiju kao ispit uma. Svetozar Gligorić znao je da kaže da je šah pobeda čoveka nad samim sobom.

Sredinom dvadesetog veka, šah je imao veliku popularnost u svetu, a mi sa ponosom možemo da kažemo, da smo u to vreme imali legendarnog  Svetozara Gligorića Gligu koji se sve do pojave Bobija Fišera, smatrao najboljim svetskim šahistom van Sovjetskog Saveza.

Svetozar Gligorić je rođen 2. februara 1923. godine u Beogradu. Sa šahovskom tablom se prvi put sreo kao trinaestogodišnjak. Svoj prvi šahovski komplet napravio je rezbareći čepove sa flaša vina.

Vrlo rano je ostao bez oba roditelja. Ipak, seća se da je njegova majka bila potpuno ravnodušna prema šahu i da ga uopšte nije shvatala, ali mu nije branila da se njime bavi sve dok je odličan đak. Nakon smrti majke, iz poštovanja prema dr Niku Miljaniću, predsedniku Beogradskog šahovskog kluba za koji je igrao, prihvatio je da pređe u njegovu kuću, iako je Niko već imao svoje troje dece.

Foto: Wikipedia / Stevan Kragujević (po odobrenju ćerke Tanje Kragujević) - Meč Gligorić-Resevski, IX šahovska olimpijada, Dubrovnik 1950

Prvi turnir osvojio sa petnaest godina

U to vreme, đacima je bilo zabranjeno da budu članovi šahovskih klubova, ali je on ipak svako veče odlazio u klub. Imao je sreću da ga je čuvar zgrade Kolarčevog univerziteta, Desimir, voleo, pa se pravio da čita novine kada bi se Svetozar zaputio unutra.

Prvi turnir osvojio je sa petnaest godina, kada je pobedio na takmičenju Beogradskog šahovskog kluba, ali je ubrzo počeo rat, a Gliga otišao u partizane. Igri se vratio posle oslobođenja i munjevitom je brzinom nadoknađivao propušteno.

Foto: Eric Koch, Nationaal Archief / Anefo, CC0 - Meč B. Spaski - S. Gligorić, Amsterdam, 1970

Igrao protiv figura, a ne protiv ljudi

Svetozar Gligorić bio je šahovski genije, ali za razliku od većine šahovskih genija, nije bio čudak. Bio je pristojan i fin čovek. Govorio je da on igra protiv drvenih figura, a ne protiv ljudi. Osim neospornog talenta, njegova studioznost i predanost šahu doveli su ga do partija sa najboljim šahovskim igračima tog vremena.

To je bila era jake šahovske konkurencije i bila je prava privilegija igrati sa Botvinikom, Smislovom, Taljem, Reševskim, Najdorfom, Eveom, Bronštajnom, Fišerom, Spaskim, Petrosjanijem i ostalima. Prvi grandiozni uspeh kojim je skrenuo veću pažnju na sebe, Svetozar Gligorić je zabeležio 1950. godine, kada je sa reprezentacijom Jugoslavije došao do olimpijskog zlata u Dubrovniku, a i danas je čuven njegov meč protiv Migela Najdorfa.

Foto: David Jarrett via chesshistory.com - Če Gevara, veliki ljubitelj šaha, nadgleda partiju Svetozara Gligorića

Titulu velemajstora Svetozar Gligorić dobio je naredne godine i odmah je odlučio da se u potpunosti posveti šahu. Sledeće dve decenije bio je među najboljim svetskim šahistima i kandidat za prvaka sveta. Zahvaljujući njemu, Jugoslavija je smatrana drugom velesilom u svetu, iza SSSR-a, što je ujedno period najvećeg uspeha jugoslovenskog šaha.

Učestvovao je na mnogim međunarodnim turnirima, od kojih je mnoge osvojio. Na Olimpijadi u Minhenu, 1958. godine, osvojio je zlatnu medalju. Na Međuzonskom turniru u Susu 1967. godine delio je drugo mesto bez poraza.

U Argentini, na turniru u Mar del Plati, Gligorić je odneo pobedu i tada je nastao i Gligorićev "patent” u teoriji šahovske igre – poznata Mar del Plata varijanta Kraljeve indijske odbrane.

Na Olimpijadi u Havani 1966. godine, Gligorićeve partije redovno su posmatrali Fidel Kastro i Ernesto Če Gevara. Bio je izveštač sa najčuvenijeg šahovskog meča svih vremena, dvoboja Roberta Fišera i Borisa Spaskog u Rejkjaviku 1972. godine, a knjiga koju je napisao o tom meču prevedena je na nekoliko jezika i dostigla je tiraž od nekoliko stotina hiljada prodatih primeraka.

Meč protiv Talja

Najznačajniji meč u celoj karijeri bio je na Međuzonskom turniru u Portorožu 1958. godine, kada se našao na drugom mestu, iza legendarnog Mihaila Talja.

Upravo o ovoj partiji se najviše pisalo. Svetozar je vodio 3:2 i Talj je kasnije priznao da su on i njegov tim smatrali meč izgubljenim. Međutim, Svetozar je podlegao pritisku novinskih komentara da stalno igra iste varijante. Kako pedeset dobrih poteza ponekada nisu dovoljni da se dobije partija, ali je često jedan pogrešan potez dovoljan da se ona izgubi, u šestoj partiji promenio je taktiku, kako bi razuverio maliciozne novinare – i izgubio.

Posle ove partije, Svetozar je izjavio da je imao utisak da podsvesno nije ni želeo da se kvalifikuje, svestan da bi mu ta pobeda donela slavu koja bi mogla da mu upropasti privatan život.

Foto: Wikipedia / Stevan Kragujević (po odobrenju ćerke Tanje Kragujević)

Novinarska karijera

Svetozar Gligorić je poznat i po svojoj novinarskoj karijeri. Bio je stalni dopisnik časopisa Chess Review i Chess Life, a napisao je i veliki broj knjiga o šahu. U početku je radio kao novinar za Borbu, svestan da će tako i putovati i moći da igra šah. Iz Borbe je prešao u NIN gde je proveo osam godina kao spoljnopolitički komentator.

Penzionisao se 1978. godine. Iako je čitav radni vek bio zaokupljen novinarstvom i šahom, njegova duboka sklonost ka muzici je ostajala u drugom planu. Kada mu je supruga umrla, odlučio je da stekne osnovna znanja na klaviru. Crne i bele šahovske figure zamenjene su crnim i belim dirkama klavira, tako da je Svetozar Gligorić u osamdeset i prvoj godini počeo da uči osnove klavira, a u osamdeset i osmoj svirao klavir i komponovao.

Legendarni i neponovljivi Svetozar Gligorić preminuo je 14. avgusta 2012. godine u Beogradu. Penzionerske dane je proveo mirno i srećno. Šahovske figure i potezi uvek su bili deo njegovog života, a smatrao je da je "obaveza svakog čoveka da živi što duže, ne samo zbog sebe nego i zbog onih koji su oko njega. Svako umiranje je mala tragedija. Ljudski vek trebalo bi da traje 150 godina da bi čovek iskoristio sve svoje mogućnosti da živi u sreći.”