U vremenu kada se istorija preispituje i ponovo ispisuje, pobornici obe suprostavljene struje i dalje sa poštovanjem izgovaraju jedno ime – Koča Popović. Iako su o njemu napisane knjige, snimani filmovi, spevane pesme, do danas je ostao enigma koju je teško čitati i još teže razrešiti.

Razmaženi bogataški sin? 

Poreklo je uvek bila jedna od zamerki koja je isticana protiv njega. Rođen je u Beogradu, 14. marta 1908. godine u dobrostojećoj porodici Popović. Ime je dobio po stricu Konstantinu Koči Popoviću, koji je nadimak Peskar dobio zbog optužbi da je mešao brašno i pesak i na taj način oštetio vojsku, pošto je bio vojni liferant. Kasnije su ti navodi oboreni, ali je nadimak i loša reputacija i dalje su pratili porodicu. Konstantin (mlađi) odrastao je u velikoj porodici, koju su činili još brat Nikola i pet sestara: Mara, Jelisaveta, Olivera i bliznakinje Ksenije i Tatjana. Ubrzo se porodica seli u Švajcarsku, gde mali Koča pohađa nastavu u katoličkom samostanu, pa je francuski bio jezik na kome izgovorio prve reči i ispisao prva slova. Srpski jezik naučiće tek po povratku porodice u Beograd 1921. godine.

Posle završene gimnazije 1926. godine, odlazi u vojsku gde se školuje u školi rezervnih artilerijskih oficira i 1927. godine biva proizveden u čin artiljerijskog poručnika. Ispostaviće se da u tom momentu vojnička karijera nije bila dovoljno uzbudljiva za mladića koji je tih godina prihvatio jedan revolucionarni i marksistički svet, a koji se kosio sa uređenim vojničkim životom. Put ga vodi u inostranstvo gde stupa u kontakt sa novim umetničkim pokretom – nadrealizmom. Neki će reći da ovo ne bi bilo moguće bez značajne finansijske pomoći od strane porodice, ali time bi samo umanjili značaj onoga što će da usledi.

Godine nadrealizma 

Posle putovanja u Švajcarsku, obreo se na Sorboni gde studira filozofiju, koju će diplomirati 1932. godine. U Parizu će, kao i mnogi mladići iz dobrostojećih beogradskih kuća, biti uvučen u jedan sasvim drugi svet, napredniji i otvoreniji, pa tako ubrzo postaje istaknuta figura u nadrealističkom pokretu i veza između beogradskih i francuskih nadrealista. U ovom periodu piše filmske kritike, protest "Čovek od ukusa" objavljen u časopisu "Revue Du Cinéma" i pesme. Živi život modernog filozofa i umetnika, toliko dalek od trgovine i vojske ka kojoj je bio usmeravan.

Sigurno najvažniji momenat ovog perioda njegovog života, bio je izdavanje almanaha Nemoguće (La Impossible) u Beogradu 1930. godine, u kome je objavljen nadrealistički manifest koji je potipisao i sam Popović. Iz tog vremena je i triptih fotografija nasmejanog mladog Koče.

Po povratku u Beograd, sa prijateljima Oskarom Davičom i Đorđem Jovanovićem, upada u problem sa zakonom, pošto su tadašnje vlasti smatrale da je ovaj umetnički i društveni pokret imao previše revolucionarni karakter. Do početka Drugog svetskog rata, zbog svojih progresivnih aktivnosti više puta je hapšen, što sam, što sa prvom suprugom Vjerom Bakotić.

Foto: Wikipedia / "Naši Španci: zbornik fotografija i dokumenata o učešću jugoslovenskih dobrovoljaca u španskom ratu 1936-1939", Ljubljana, 1961. - Grupa artiljeraca baterije "Karl Libkneht"

Revolucionarna aktivnost

Tridesetih postaje član ilegalne Komunističke partije Jugoslavije, a na ovaj zaokret od umetnosti ka politici uticao je dolazak Hitlera na vlast, koga je smatrao pretnjom po demokratiju, te isticao da narodi ne mogu biti neodlučni u dilemi fašizam ili demokratija.

Ovaj stav odvešće ga u Španiju, gde 1937.  stiže peške preko Pirineja i postaje deo Španske republikanske armije koja se borila protiv fašističkog diktatora Franka. Kao školovani rezervni oficir, proći će put od običnog redova, preko instruktora, komandira artijerijske baterije i na kraju, komandanata čitavog diviziona. Pored čina rezervnog poručnika Vojske Kraljevine Jugoslavije, postaje i poručnik Španske republikanske armije. O danima provedenim u ratu, zapisaće: "Prvih dana generalske pobune, anarhisti su napravili čuda, svaki u svoje ime, kao anarhista, i sa verom u sebe koja nije odgovarala njihovim mogućnostima, ali zaista prezirući smrt."

Do sloma pokreta otpora učestvovaće u svim borbama, a potom sa ostalim borcima internacionalnih brigada prelazi u Francusku februara 1939. godine. Zbog učešća u borbama protiv Franka, biće pritvoren u logoru Sen Siprijen iz koga je izbavljen zahvaljujući francuskim prijateljima i kako je porodica kasnije svedočila, uz velika novčana sredstva.

Raskol među prijateljima

Ratne godine svakako su ostavile uticaj na Popovića. Umesto nehajnog mladalačkog osmeha, slika iz tih vremena prikazuje ga stisnutih usta, strogo prodornog pogleda, koji gleda u vas i kroz vas. Ali pored ovog površne promene, one dublje odnosile su se na njegov politički i umetnički zaokret ka konceptu "novog realizma", koji književnost vidi kao način za ostvarenje socijalne pravde. Piše u "Književnim sveskama" Milovana Đilasa i Edvarda Kardelja, i kritikuje drugu stranu levice okupljenu oko Miroslava Krleže i "Pečata", koga kao nedovoljno aktivnog kritikuje u tekstu "Ratni ciljevi Dijalektičkog Antibarbarusa". U to vreme, odbija apanažu ponuđenu od oca Aleksandra i izdržava se dajući časove francuskog jezika. 

Bliski odnos sa KPJ neće dugo potrajati. Iz partije je isključen februara 1941. godine. Kao razlog isključenja navedeno je da se "nedostojno držao pred klasnim neprijateljem", a povod je bilo njegovo hapšenje 1940. godine, kada je mučen u zatvoru na Adi Ciganliji, gde je proveo i narednih 6 meseci. Istina o ovom hapšenju ni danas nije razjašnjena. Dok su se Koča i Đilas međusobno optuživali ko je prvi popustio i odao informacije inspektorima o tome ko je pisao proglas KPJ zbog koga su uhapšeni, Kočina supruga Vjera tvrdila je da je zbog informacija koje je Koča izneo, a Partija smatrala da nije smeo, od tog momenta postao taoc KPJ koja mu je naređivala šta sme, a šta ne sme da radi.

Zato i ne čudi što će kao školovan i iskusan borac,  već krajem septembra 1941. godine ponovo biti primljen u KPJ, i pozvan kako pomoć Titu u Užice, kako bi organizovao odbranu Užica. Posle sloma Užica, uslediće još tri ratne godine, koje će Popoviću pored titule narodnog heroja opevanog u pesmama, doneti i niz optužbi i neslaganja, ali i krah na ličnom planu kroz razvod sa suprugom Vjerom, koja je od strane Partije označena kao "politički i moralno nepodobna". Iako je uz Koču učestvovala u komunističkim aktivnosti od tridesetih godina i sama ponela teret hapšenja i mučenja u zatvoru, činjenica da je uopšte živa u okupiranom Beogradu, bila je dovoljna da je označe kao mogućeg izdajnika.

U sledećem nastavku čitate o rađanju legende o "Kapetanu Koči"...