Lujo Davičo - pored činjenice da baletska škola u Beogradu nosi ovaj naziv, o čoveku po kome je dobila ime slučajni šetač na prestoničkim ulicama verovatno ne bi mogao da vam kaže još mnogo toga. Možda tek da se radi o baletskom igraču i pedagogu poreklom iz porodice sefardskih Jevreja.

Zapravo, Lujo Davičo je izuzetno značajno ime za srpsku kulturu. Bio je požrtvovani umetnik, pedagog, ali i čovek koji nije prihvatio da se preda nacistima bez borbe.

Momak iz ugledne porodice 

Lujo Davičo je rođen 4. juna 1908. godine kao unuk Hajima Daviča, poslovnog partnera kneza Mihaila Obrenovića i osobe koja je uživala veliki ugled u Beogradu. Inače, čitava porodica Davičo bavila se trgovinom i svesrdno radila na osnaživanju Jevreja u čitavoj zemlji zbog čega su svi njeni članovi bili veoma cenjeni, o čemu piše Saša Brajović u svojoj knjizi "Lujo Davičo - Fragmenti života" iz koje saznajemo malo poznate podatke o životu velikog umetnika. 

Ipak, Lujo se, sa majkom i braćom, veoma brzo seli u Ženevu gde se i školovao. Pokazujući veliki talenat za ritam i muziku, upisuje školu Emila Žaka Dalkroza, švajcarskog kompozitora kod koga je učila i Marija Maga Magazinović.

Po povratku u Beograd Lujo Davičo upisuje Prvu mušku gimnaziju. Ali, ne odustaje ni od svoje umetnosti. Odlazi pravo u "Školu za ritmiku i plastiku" Mage Magazinović. Ovde je dobro ispekao umetnički zanat vredno radeći i često nastupajući samostalno ili sa Magom, o čemu su ondašnje novine rado izveštavale naglašavajući talenat i gracioznost pokreta Luja Daviča.

Zapravo, pomalo neuobičajeno sramežljiv van scene, Lujo Davičo je toliko usavršio svoju veštinu da se 1927. godine vraća u Švajcarsku i, tri godine kasnije, diplomira na institutu Žaka Dalkorza.

Foto: Univerzitetska bilioteka "Svetozar Marković" / "Vreme", 1932. - O Luju Daviču piše i beogradsko "Vreme" 1932. godine

Lujo Davičo u prosveti 

Kao već uvaženi i dokazani umetnik Lujo Davičo 1937. godine postaje prestonički profesor. Naime, dobija mesto profesora za ritmičku gimnastiku u dve škole - na Muzičkoj akademiji koja tek što je bila osnovana, i u Srednjoj muzičkoj školi Stanković.

Sa ove novostečene pozicije Davičo započinje saradnju sa predstavnicima ondašnje prestoničke intelektualne elite. Redovno se viđao  sa kompozitorom Vojislavom Vučkovićem, dok je sa čuvenim Veselinom Maslešom, piscem, aktivistom i kasnije partizanom, i Pavlom Stefanovićem, književnikom i muzičkim piscem, osniva Hor "Abrašević" koji je činilo čak 80 članova.

Saša Brajović u svojoj knjizi piše i o tome kako je za ovaj hor Davičo radio koreografiju za delo "Oj kuli" Josipa Slavenskog. Publika je bila oduševljena, a sam Davičo dobija još jednu potvrdu svog ogromnog talenta.

Inače, tužna je istina da je čak 70 članova prvobitnog Hora "Abrašević" nastradalo tokom Drugog svetskog rata koji se svom svojom tamom nadneo nad čitavom Evropom. 

Umetnik u vojnoj uniformi

Shvatajući kakvo se zlo sprema, u predratnom periodu Lujo Davičo, preko svojih prijatelja, ulazi u Komunističku partiju Jugoslavije, tada organizaciju koja je radila u ilegali. Aktivno je učestvovao u skautskoj organizaciji i zdušno radio na komponovanju revolucionarnih pesma koje su bodrile duh partijskih drugova.

Nakon bombardovanja Beograda 6. aprila 1941. godine i nemačke okupacije Beograda, Daviču je bilo jasno da mu se, kao Jevrejinu, sprema teška sudbina. U Beogradu nije bio bezbedan te odlazi u Crnu Goru.

Ipak, slobodoljublje mu nije dozvoljavalo da se sakrije i pritajen sačeka kraj rata. Da, bio je umetnik, ali to je ostavio za sobom. Bombe, razaranja i strahote rata prinudile su ga da postane vojnik koji je želeo da zaštiti svoj narod.

U Podgorici pristupa Narodnooslobodilačkom pokretu i uključuje se u organizaciju diverzantske akcije protiv italijanskih fašista u Nikšiću. Akcija je sprovedena 26. juna 1942. godine. Lujo Davičo je ubacio bombu u menzu u kojoj su se hranili italijanski oficiri, usmrtivši dvojicu neprijatelja i ranivši još nekoliko njih.

Ubrzo je bio uhapšen i, po kratkom postupku, osuđen na smrtnu kaznu.

U znak sećanja na Luja Daviča, na Prvoj beogradskoj gimnaziji, ali i na zgradi u kojoj je bio hotel Nikšić, u Nikšiću, postavljene su spomen ploče sa njegovim imenom, a od 1960. baletska škola u Beogradu, koja je osnovana 1947. godine, ponosno nosi njegovo ime.