„…Kako da odem, a da ostanem, kako da krenem, a da se ne okrenem…“ 

Beograd se dobro seća vrele julske večeri kada nas je ohladila vest – Delča je položio svoj mač u bici za koju mnogi nisu ni znali da je bije. Njegova duša sišla je do reke i čekala Harona da je preveze preko Stiksa. Bio je neizmerno nadaren za umetnost, bavio se muzikom, konceptualnom umetnošću, bio je televizijski voditelj i novinar, a po obrazovanju dramaturg. Svakako jedna izuzetna osoba u umetničkom i ličnom smislu. Barem tako kažu svi oni koji su ga upoznali.

U škripcu 

Iako nije rođeni Beograđanin (već Kruševljanin koji je na scenu ovog sveta stupio 1960. godine) kada se, kao osnovnoškolac preselio u glavni grad, Delča i Beograd odmah su srasli i zajedno rasli. Završio je XIII beogradsku gimnaziju na Čukarici i već 1984. u roku diplomira dramaturgiju na FDU. Međutim, njegov umetnički opus tek počinje.

Zajedno sa Zoranom Vulovićem (klavijature) i Aleksandrom Vasiljevićem (gitara) 1979. godine osniva svoju prvu grupu „Prolog za veliki haos“ koji će kasnije promeniti naziv u „Furije furiozno furaju“. Priključuju im se i Aleksandar Lukić (bas) i Miloš Obrenović (bubanj) i bend dobija svoj prepoznatljiv naziv – „U škripcu“. Bili su jedni od važnih jahača novog talasa. Kritičari Delčin opus nisu baš mnogo razumeli, ali je publika sve savršeno shvatila te ih je, istovremeno kada je album „O je“ oporezovan kao šund, na glasanju nagradila titulom najboljeg albuma godine. Kao pravi multimedijalni umetnik, Delča osmišlja koncept „pamflexa“, odnosno firme koja reklamira izmišljene proizvode. Milan je sa svojim bendom nastupao širom Jugoslavije, voleli su ih „od Vardara, pa do Triglava“, a ponajviše klupska scena Beograda i Zagreba. Sa poslednjeg albuma izdvajaju se dve pesme koje su i danas urbane himne našeg glavnog grada – Siđi do reke i Beograd spava. Ubrzo objavljuju i mini LP „Nove godine“ i pesmu koja će se pevati dokle god 31. decembar ima neku ulogu u našim životima. Posle toga će se sigurno pevati kao pesma koja je oslikavala jedno drugačije vreme.

Bend se, nažalost, raspada 1987. godine. Ponovo se okupljaju 1990. godine i izdaju „Izgleda da mi smo sami“. Ova pesma može se posmatrati kroz prizmu ljubavne poezije, ali i kroz ključaonicu onoga šta nam se tek spremalo dok smo spavali ušuškani u toplim posteljama nesvesni potonjih događaja. Izgleda da smo imali puno pogrešnih ljubavi u praskozorje krvavog građanskog rata koji nas je sve pogodio do srži. Neke do koštane. Kao Delču. Ali mnogo godina kasnije. 

Delča i sklekovi

Posle raspada Milan Delčić otiskuje se u solo vode i objavljuje nekoliko, svima poznatih, albuma – „Delča i sklekovi“ (1994.), „S jezikom u usta“ (1997.), „Krenuo sam davno, ne sećam se gde“ (2003.) i kompilaciju najvećih hitova. Nastupa i na prvoj Beoviziji 2003. godine i peva pesmu „Anđeli“. Mnoge pesme sa ovih albuma postale su nezaobilazne na žurkama, svirkama, udvaranjima...

Pored uspešne muzičke karijere, Delča se bavio i drugim umetničkim pravcima. Iako nije ostao blizak zanimanju za koje se školovao, nije ga u potpunosti zapostavio. Milan je autor nekoliko pozorišnih predstava kao što su „Hari putuje vozom“ (izvođene u SKC-u 1984. godine), potom „Kraljevo blago“ (koje se igralo u Ateljeu 212 tokom 1986. godine), „Transsex hardcore one man show“ (igrana Bitef teatar 1992. godine, a 200. godine prerađena je u roman Doktor Maksimilijan Mrmor i njegovi pacijenti), „Radmilo gnusni i Radmila pogana“ (takođe Bitef iste godine). Oprobao se i u režiji i to pričom „Lepe, čiste, dobre“ koji je bio deo omnibusa „Beogradske priče“, a mogao se pohvaliti i učešćem u dramaturškom opusu TV serije „Dome, slatki dome“.

Delča je voleo i glumu te se pojavio u filmovima „Dogodilo se na današnji dan“, „Slatko od snova“ u kojem je stao rame uz rame sa Draganom Mirković i članovima benda „Beat street“ kao i u filmu „Crveni kamion sive boje“ uz kolegu sa muzičke scene i sa FDU – Srđana Todorovića.

Delča se ni ovde nije zaustavio. Voleo je televiziju te je na, za malko starije čitaoce, poznatoj Art televiziji vodio je, sa Vladimirom Đurićem Đurom, emisiju „Kult detektivi“. Nešto kasnije počeo je samostalno da vodi emisiju u noćnom programu „Kabinet doktora Mrmora“ u kojoj je uzimao alter ego doktora koji ljudima deli uvrnute i otkačene savete. Svi su voleli Delču u ovoj ulozi. Pored toga, na TV Politika, Milan je vodio zanimljivu emisiju pod nazivom „Do 11“ u kojoj je intervjuisao goste i igrao basket. Čak je jedno vreme bio i muzički urednik na Metropolis televiziji.

Borba

„Izgleda da mi smo sami,

Sami i ničiji,

Izgleda da puno imamo

Pogrešnih ljubavi…“

 

Delča se razboleo od leukemije. I to gotovo da niko nije znao osim nekoliko prijatelja, lekara i bolničkih saboraca. Uvek je bio pozitivan, nasmejan. Na njemu se nije video ni umor, ni težina bolesti, a ni blizina smrti kada je došla po njega. Zbog toga su njegovi prijatelji ostali šokirani kada su, nekoliko meseci pre tragičnog ishoda, saznali da je loše. Čak su i roditelji saznali za njegovu bolest tek dva meseca pred njegovu smrt. Pa i tada, Delča je osmišljavao nove projekte koje će raditi. Godine 2006. održao  je koncert u Domu omladine. Na sceni su mu se pridružili i bivše kolege iz benda „U škripcu“.

„Ne volim da gledam u prošlost i patetično pričam o nostalgiji. To mi, jednostavno, nije zdrav stav. Treba gledati u daljinu, u budućnost i radovati se novom danu i novom vremenu, ma kakvo ono bilo. Sigurno je da mladi danas imaju mnogo više briga nego mi svojevremeno, ali mi smo prilagodljivi i sve što ostatku sveta nije normalno i zapanjujuće, za nas je svakodnevica i sasvim obična stvar.“

Delča je bio ljubitelj i fotografije i čak je jedno od njegovih poslednjih javnih pojavljivanja bilo u aprilu 2010. godine na svojoj izložbi slika. Projekat „Manhattan from Brooklyn by Delch“ uspešno je prikazao u jednoj beogradskoj galeriji. Iako mu je u tom trenutku bolest mlela koštanu srž, ostao je nepokolebljivo pozitivan i nasmejan. Nije verovao da je sam i nije smatrao da ima mnogo pogrešnih ljubavi.

Poslednji nastup

Kao multitalentovan umetnik, možemo biti sigurni da bi Delča svoj ispraćaj smatrao za svoje poslednje umetničko delo. Iako ga nije isplanirao, želeo je da ode u vatru, u svetlost koja je i bio. Na sahrani su se okupili mnogi muzičari i umetnici iz Srbije i iz regiona. Kada je sanduk počeo da se spušta, kapelom se proleglo „Tiho noći“. Možemo pretpostaviti da je jedna druga pesma u tom trenutku bila svima u glavi. Odlutao je Delča, preko krovova, pravo do reke. Za njime je ostalo sećanje i mnogo dobre muzike.

„Lutam sada kao mesečar

Preko krovova,

A dobro znaš,

Hteo bih da te zabavljam...

Hajde, sad odlazi, ne okreći se...“