Milutin Milanković je najznačajniji srpski naučnik, akademik i profesor Univerziteta u Beogradu. Istakao se u velikom nizu naučnih disciplina: matematici, klimatologiji, metereoologiji, astronomiji, geologiji, geofizici, geografiji i građevinarstvu. U svetu je ostao poznat kao autor astronomske teorije klimatskih promena kojom je objasnio misteriju ledenog doba. Nauka ga je odavno svrstala u sam vrh najvećih umova XX veka.

Detinjstvo i školovanje

Milutin je rođen 1879. godine na slavonskoj ravnici, u Dalju, u mestu pored Dunava u okolini Osjeka. Sa samo osam godina ostaje bez oca. Iako je očeva smrt na njega ostavila traga, njegova porodica je imala veliko imanje, tako da mu je detinjstvo proteklo bezbrižno.

Pored majke Jelisavete, o njemu se u velikoj meri starao njegov ujak Vasa Muačević. Vasa mu je pomagao tokom čitavog života, podsticao, savetovao u svemu, a posebno da istraje na putu nauke i stvaralaštva. Sa deset godina napustio je očevo imanje kako bi otišao u srednju školu. U detinjstvu je najviše uživao u Dunavu. Sedeći na obali reke, gledao je na drugu stranu, ali i u zvezde i nebo. Reka, pored koje je proveo ceo život, davala mu je sigurnost u životu i u njoj je pronalazio nadahnuće za svoj stvaralački rad: "Ceo moj život prošao je kraj velike reke. U mladosti, jutrom sam gledao Dunav kako otkida komade očeve zemlje. Studentske dane u Beču proveo sam kraj njega. Sa Kapetan Mišinog zdanja Beogradskog univerziteta često sam gledao na Dunav u proleće i u jesen. U izgnanstvu, u Pešti, njime sam se tešio. Evo me sad pred starost, opet kraj Dunava."

1889. godine u Osjeku upisuje Realnu gimnaziju koja je pripremala učenike za buduće studije tehnike i poljoprivrede, po želji njegovog oca, koji se nadao da će njegov sin završiti poljoprivredni fakultet i vratiti se u Dalj da održava porodično imanje. Na nesreću porodice, on to nije učinio, ali je zato Srbija dobila jednog od najvećih i najcenjenijih svetskih naučnika svih vremena.

Imao je izvanredno pamćenje tako da je većinu gradiva savlađivao na času i posedovao je sposobnost da lekcije ponavlja svojim rečima, bez "bubanja", što su njegovi profesori posebno cenili. Nije čudno što je veoma brzo stigao do mesta najboljeg učenika. I ne samo da je bio najbolji, nego je i svojim drugarima pomagao oko gradiva što mu je dodatno podiglo ugled među drugovima.

Foto: SANU - Milanković kao student

Prvi Srbin doktor tehničkih nauka

Pošto ga poljoprivreda nije zanimala, dugo je razmišljao šta da studira. Odlučujuću ulogu u odabiru studija odigrao je njegov profesor u Realnoj gimnaziji, koji je odmah zapazio Milankovićev talenat za matematiku. Međutim, studiranje matematike nije bilo isplativo koliko studije tehnike, pa je pored matematike želeo da studira elektrotehniku čiji smer nije postojao na Visokoj tehničkoj školi u Beču, pa je na kraju ipak odlučio da to bude građevina.

Na odseku za građevinu je bilo dosta dobrih profesora, ali se posebno isticao profesor matematike Emanuel Čuber, koji je kasnije igrao bitnu ulogu u Milankovićevom životu. Upravo kod ovog profesora je došao do izražaja Milankovićev talenat. Znanje stečeno kod profesora Čubera je bilo od presudnog značaja za Milutinovu naučnu karijeru.

Baš u vreme dok je studirao u Beču, austrijskim visokim školama je dato pravo da mogu dodeljivati doktorske titule i Milanković je odlučio da žrtvuje jedan deo očevine i da provede još koju godinu u tom gradu.

Doktorirao je 3. decembra 1904. godine na Velikoj tehničkoj školi u Beču sa raspravom pod naslovom "Teorija linije pritiska" i postao prvi Srbin sa doktoratom iz tehničkih nauka.

Nakon odbrane doktorske teze odlazi u Beograd na odmor, a ubrzo nakon toga dobija i posao u poznatoj bečkoj građevinskoj firmi. Na tom poslu je došla do izražaja njegova stručnost, znanje i poznavanje matematike i mehanike. Ostvario je šest odobrenih i štampanih patenata od velikog značaja i na taj način dobio priznanje i kao izumitelj. Svojim radom je brzo stekao ugled u Beču, ali i u celoj Austrougarskoj monarhiji.

Ipak, i pored svih njegovih poslovnih uspeha on je želeo da radi i stvara u Srbiji, i 1909. godine dobija pismo iz Beograda da je izabran za vanrednog profesora. Tako je 1. oktobra 1909. godine konačno napustio Beč i otputovao za Beograd.

Foto: Magazin "Odbrana", br. 79. 2009. - Milutin Milanković na Radio Beogradu o projektu Sputnjik-1

Profesor i akademik

Započeo je svoju profesorsku karijeru 3. oktobra 1909. godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Predavao je tri predmeta: primenjenu matematiku, nebesku mehaniku i teorijsku fiziku. Pošto tada nije bilo udžbenika, morao je samostalno da se priprema za predavanja. Ova kombinacija predmeta koje je morao da predaje su bili odlučujući da Milanković započne izgradnju svoje teorije o osunčavanju Zemlje i drugih planeta.

Već 1924. godine postaje redovni član Srpske akademije nauka čiji član je bio preko tri decenije i dao veliki doprinos njenom ugledu u svetu. Tri puta je bio biran za potpredsednika Srpske akademije nauka i jedno vreme je bio direktor opservatorije u Beogradu. Bio je i član Jugoslovenske akademije nauka, a važio je za uglednog pripadnika mnogih značajnih naučnih ustanova i društava u poznatim svetskim metropolama.

Osunčavanje planeta

Četiri oblasti kojima se Milanković bavio na početku izgradnje svoje teorije su: sferna astronomija, racionalna mehanika, nebeska mehanika i teorijska fizika. Ove oblasti su mu dale mogućnost da u širokom rasponu zapazi niz zajedničkih problema i da nađe odgovarajuće područje svog naučnog rada.

Njutnov zakon opšte gravitacije predstavlja osnovu nebeske mehanike i kada bi se planete samostalno okretale oko Sunca, za njih bi važio jednostavan oblik zakona gravitacije. Međutim, kako na svaku planetu utiču i ostale planete, dolazi do poremećaja utvrđene putanje. Takođe i sateliti planeta utiču na planete oko kojih se okreću. Upravo je to podstaklo mladog naučnika da odabere naučno područje kojim će se baviti čitavog života.

Ledena doba

U direktnoj vezi sa Milankovićevim matematičkim proučavanjem klime bilo je i pitanje redosleda nastanka i dužine trajanja pojedinih ledenih doba. Kada su se upoznali sa prethodnim radom našeg naučnika, naučnici Vladimir Kepen i njegov zet Alfred Vegner su se povezali i sprijateljili sa Milankovićem i imali odličnu i dugu saradnju. Radili su zajedno na pitanju promene klimatskog režima u geološkoj prošlosti Zemlje.

Pozvali su Milankovića da im se pridruži u pisanju velikog i stručnog dela "Klimati Zemljine prošlosti". Milanković je trebalo da svojom matematičko-fizičkom metodom ispita vekovne promene osunčavanja Zemlje tokom poslednjih više stotina hiljada godina.

Foto: Wikipedia 

Životno delo

Kada je delo "Klimati geološke prošlosti" izašlo iz štampe 1924. godine, izazvalo je veliku pažnju. Keper je uporedio Milankovićeve matematičke rezultate i rezultate nađene na terenu i uvideo da se oni odlično poklapaju. To je bio dokaz ispravnosti njegovog rada. Jasno je pokazano da je u poslednjih 650 000 godina bilo jedanaest ledenih doba i isto toliko međuperioda.

Prema Milankovićevim proračunima, ciklusi imaju veći uticaj na pojavu ledenih doba na manjim nego na većim geografskim širinama, dok je obrnut slučaj sa nagibom zemljine ose. Za sve svoje rezultate je napravio precizne tablice i tako dao slikovit prikaz i jasnu predstavu klimatskih tokova tokom poslednjih milion godina Zemljine prošlosti.

Od armiranog betona do kanona osunčavanja

Svoj rad Milanković je zaokružio svojim životnim delom "Kanon osunčavanja Zemlje i njegova primena na problem ledenih doba". Ta knjiga je neverovatnom srećom sačuvana, jer je nekoliko dana nakon što je predata, 29. marta 1941. godine, Srpskoj akademiji nauka, počelo bombardovanje Beograda. Knjiga je kasnije pronađena ispod ruševina štamparije gde je pretrpela neka oštećenja, ali je sadržaj srećom u potpunosti sačuvan.

Iako se nije bavio građevinarstvom, ono ostaje njegova strast. Projektujući svoj "Vavilonski toranj", sa širokom platformom na vrhu, za meteorološku i astronomsku opservaciju, Milanković je povezao građevinarstvo sa svojim snom o putu ka vasioni. Projektovao je devetnaest armirano-betonskih mostova preko reke Timok, na izuzetno teškom terenu, objekte za potrebe Komande vazduhoplovstva, Kovnice novca u Topčideru i mnoge druge.

Pisac istorije prirodnih nauka

Milutin Milanković, osim što je bio naučnik, bio je i istoričar nauke, hroničar naučnih zbivanja svog vremena, ali i pisac čija dela imaju literarnu vrednost. Njegovo stvaralaštvo možemo razvrstati na naučna dela i rasprave, univerzitetske udžbenike, naučno-popularna i književna dela. U svojim delima opisuje različita vremena, pojave i ličnosti i slikovito prikazuje živote velikih naučnika, kao i najsloženije probleme nauke.

Svet novog kalendara

Na pravoslavnom kongresu u Carigradu 1923. godine, Milanković je bio delegat vlade, ali i Srpske Partijaršije, i dao je predlog za reformu Julijanskog kalendara. U osnovi tog predloga nalaze se najnovija dostignuća astronomske nauke tog vremena i tačan matematički račun. Predlog reforme kalendara Srpske pravoslavne crkve je usvojen velikim delom zahvaljujući naučnom autoritetu Milutina Milankovića.

Foto: Wikipedia / Михајло Анђелковић - Centar za klimatske promene "Milutin Milanković"

Priznanja

Na kongresu Međunarodne astronomske unije 1970. godine u Brajtonu doneta je odluka da jedan krater na tamnoj strani Meseca nosi ime Milutina Milankovića. Ista ta organizacija je u Sidneju nazvala i jedan krater na Marsu po našem poznatom naučniku.

Njemu u čast, jedno nebesko telo, planetoid, nosi njegovo ime. Evropsko geofizičko društvo ustanovilo je medalju Milutin Milanković 1993. godine koja se dodeljuje naučnicima za izuzetne zasluge u proučavanju i modeliranju klime, a od 2003. godine, ovu medalju dodeljuje Evropska unija za geonauke.

Putnik kroz vasionu i vreme

Milutin Milanković umro je u osamdesetoj godini života u Beogradu, ali su njegovi posmrtni ostaci prebačeni u Dalj. Pripadao je naučnicima koji oblikuju svet svojim mislima. Do krajnjih granica je bio posvećen problemu koji je želeo da reši ostavljajući za sobom neizbrisive tragove koje ni vekovi neće moći da potisnu.

Svoju zaostavštinu na naučnom i uopšte stvaralačkom radu je ostavio Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. U ovoj ustanovi se čuva i radna soba Milutina Milankovića.