Čovek koji je bio otelotvorenje renesanse 80-tih, pesnik, muzičar, glumac ili jednostavno Neša Leptir, momak koga su svi voleli, čisto i iskreno. Večno sa osmehom na licu i uvek spreman na šalu, Nenad Radulović bio je sve ono najbolje čemu smo težili, ideal koji i danas ostaje živ u našem sećanju.

Umetnik od malih nogu

Neša Leptir se rodio na Novom Beogradu 1959. godine kao prvo dete Stojadina, oficira JNA, i Bosiljke, učiteljice koju su đaci obožavali. Sa tri godine mlađim bratom Željkom, odrastao je okružen ljubavlju u porodici koja mu je uvek pružala podršku i gurala ga da ostvaruje svoje snove.

Tako je mali Neša Leptir, kao i mnogi klinci toga vremena koji su gledali majstorije Brus Lija na velikom platnu, trenirao karate, ali i učio da svira harmoniku. Već na prvu notu zaljubio se u muziku. Jedan instrument veoma brzo, Nenadu više nije bio dovoljan. Blok flauta, usna harmonika, bubnjevi, klavijature, gitara... svi su nosili svoj delić magije i Neša Leptir je želeo da se upozna sa svakim od njih. Isprobavao je, vežbao, a ruke kao da su same znale šta je potrebno da rade.

Ipak, ono što nikada nije smelo da trpi bilo je društvo. Neša Leptir je obožavao svoje prijatelje. Živeo je za to da ih zabavlja, a oni su bili njegova prva publika. Još u osnovnoj školi pravio je skečeve, "skidao" poznate glumce i imitirao ih, a najveća nagrada bio je smeh do suza koji su mu "gledaoci" darivali.

Ipak, tek nakon što je Nenad Radulović upisao 9. beogradsku gimnaziju njegov talenat, ili bolje reči talenti, su zaista počeli da se razmahuju. Pravi šoumen je stupio na scenu.

Jedna od zapaženijih bila je njegova trenerska uloga. Naime Neša je smatrao da školskom košarkaškom timu nedostaje "lepršavosti" pa je napravio svoj i seo na trenersku klupu. "Uniforma" su mu bile uske zvoncare, karirani sako i traka oko glave, a zaštitni znak frenetično navijanje i dobacivanje igračima šta da igraju.

Naravno, cilj ni u jednom jedinom trenutku, nije bila pobeda na semaforu. Jedini trijumf koji je zanimao Nešu Leptira bili su osmesi na licima ljudi u publici.

Izlazak na scenu

Tokom srednje škole Neša Leptir se, sa bratom, pridružio horu Krsmanac, da bi nešto kasnije prešao u KUD Žikica Jovanović Španac. Pored mogućnosti da peva, Neša je dobio još nešto mnogo značajnije – novo, veliko i veselo društvo.

Sa njima se nalazio na Savskom keju gde bi, uz gitare, izvodili svoje predstave ili bi im Nenad priređivao komične performanse. Vrhunac je predstavljala komična predstava "Romeo i Julija po treći put među živima" u kojoj se Neša oprobao i kao reditelj.

Paralelno sa pevanjem i glumom, Radulović je imao još jedan, samostalni, projekat – Piratska radio stanica "Sandokan".

Ne, nije bila u pitanju prava radio stanica već samo neverovatno kreativan poduhvat mladog artiste. U to vreme svi su koristili audio kasete (za mlađe čitaoce, to je ono što se koristilo pre CD-a, a što smo premotavali pomoću olovke). Tako bi Neša smislio program i, preko kasetofona sve to snimio na kasetu koju bi davao drugarima. Međutim, kasete su vrlo brzo počele da vode zaseban život, pa je Neša počeo da dobija fanove širom grada. "Sandokan" je na prečac osvojio srca publike i pogurao Radulovića da, na završnoj godini gimnazije, snimi i svoj mini film "Skadarlijska veza". Ovo je zapravo bila parodija filma "Francuska veza" gde je Neša volšebno montirao svoje i kadrove originala.

Popularnost koju je stekao radeći neusiljeno i iskreno, učinila je da "zapadne za oko" ljudima sa radija Beograd 202. Dali su mu da u programu uživo razgovara sa svojim razrednim starešinom i drugarima koji su pobegli sa časa. Naravno, Neša je sve to uradio u svom prepoznatljivom komičarskom stilu, pa su slušaoci bili impresionirani.

Nije za kalup

Po završetku srednje škole Nenad Radulović upisuje Pravni fakultet. Kao što je i bilo za očekivati, nije se dugo zadržao na njemu. Bio je umetnik, kreativac, čovek kome je potrebna sloboda da se izrazi, pa je svako stavljanje u kalup bilo osuđeno na propast.

Umesto knjiga, u ruke je uzeo mikrofon i 1979. sa prijateljima osnovao grupu "Poslednja igra leptira".

To što su u početku bili inspirisani kantri zvukom, nosili tradicionalne srpske džempere kao deo imidža i prebirali po žicama bendža nije ono što je ovu grupu činilo neuobičajenom.

Bila je to činjenica da su pre snimanja prvog albuma već imali 200 živih svirki i 15 puta učinili da Dom sindikata bude krcat ljudima do poslednjeg "santima" prostora. Za to nije bila zaslužna samo njihova muzika. Ljudi su dolazili zbog Neše Leptira i njegovih komičarskih nastupa u ulozi Baba Višnje između numera koji su bili više plod trenutne inspiracije, nego li dobro uigrana rutina.

U isto vreme Neša Leptir je nastupao i sa Indexovim radio pozorištem tako da je "punih jedara" plovio vodama šou biznisa koristeći sav potencijal svojih talenata.

Poslednja igra leptira ostavila je dubok trag za sobom. Izdali su pet albuma "Napokon ploča" (1982), "Ponovo ploča & Druge priče" (1983), "Opet ploča - Srce od meda" (1985), "Grudi moje Balkanske" (1986) i "Zajedno smo piškili u pesku" (1987), a Neša je, nakon raspada grupe, samostalno objavio i album u kome parodira "narodnjake" – "Niko nema što Piton imade" (1989).

Vedar do kraja

Sa poslednjim albumom poklopila se i strašna vest. Neši Leptiru dijagnostifikovan je rak testisa u poodmakloj fazi. Usledila je operacija na Vojnomedicinskoj akademiji i proces lečenja.

Neša se borio. Nastavio je da nastupa, a od svog humora nije odustajao. Nažalost, morao je na novu operaciju – konstatovane su metastaze na mozgu. Uprkos svemu, bolest je progredirala.

Tog 12. februara 1990. razgovarao je sa svojim bratom. Željko ga je pitao kako je i dobio odgovor: "Pa, ne mogu baš da igram fudbal...". Samo 20 minuta kasnije, Neša Leptir je odleteo na neko bolje mesto.

Njegov poslednji poklon publici bile su poslednja pesma koju je snimio "Modra bajka" i poslednja pesma koju je napisao u bolnici, na lekarskom receptu, samo par dana pre smrti - "Suze sa zvezda padaju". Grupa "Neverne bebe" napisala je muziku za ovu pesmu, a numera je premijerno objavljena decembra 2018.