Ljubomir-Ljuba Vračarević imao je 30-tak godina kada ga je vlasnik jedne prestoničke diskoteke zamolio da, sa nekolicinom prijatelja, obezbeđuje ulaz. Kako se već isticao kao sportski tip, ova uloga pripala mu je, takoreći, iz čiste predostrožnsti. I sve je bilo u redu dok se nije pojavila grupica obesnih mladića, očigledno tražeći kavgu.

Prepirka se ubrzo pretvorila u tuču, a Ljuba je, ni kriv ni dužan, "zaradio" udarac nožem u trbuh. Nakon nemilog događaja, obećao je sebi jednu stvar – više nikada neće dozvoliti da mu se tako nešto ponovi.

Incident o kome je reč zbio se krajem ’70-tih godina prošlog veka. Ime Ljubomira Vračarevića (6. 5. 1947. – 18. 11. 2013.) već je tada bilo poznato i ovdašnjoj i internacionalnoj sportskoj zajednici. Kao zaljubljenik u borilačke sportove, Ljuba je dugi niz godina trenirao džudo i džiu džicu, veštine u kojima je stekao majstorska zvanja. Međutim, 1968. godine po prvi put upoznaje tradicionalni aikido, i ubrzo shvata da je pronašao onu pravu, veštinu koja ga je, naposletku, i proslavila.

Svega godinu dana nakon prvog treninga, Ljubomir odlučuje da osnuje sopstveni klub. Aikido klub "Vračarević" ujedno beše i prvi takve vrste u Jugoslaviji. Čovek koji je većinu vremena provodio u kimonu, sada je imao novu misiju – želeo je da japansku veštinu predstavi širom zemlje, i pritom je usavrši do majstorstva.

U tome mu je pomogao majstor aikida Hiroši Tade. Zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu u borilačkim sportovima, Ljubomir je za samo 3 godine stekao majstorsko zvanje. 1978. godine dobija priliku i da prvi put poseti Zemlju izlazećeg sunca, a onome ko reši da jednoj veštini posveti ceo život, to beše šansa za usavršavanje kod majstora Kisomaru Uješibe – japanca čiji otac Morihej Uješiba slovi za osnivača aikida.

Od lošeg iskustva do životnog poziva: Ljubomirova lekcija o preživljavanju

Slučaj je hteo da se incident sa početka priče poklopi upravo sa Ljubomirovim povratkom iz Japana. Shvativši da mu treba nešto što će moći primeniti u realnoj situaciji, odlučuje se posvetiti zadatku modifikovanja i prilagođavanja tehnika tradicionalnog aikida. To ujedno beše trenutak kada njegova karijera kreće novom, do tada neutabanom stazom.

Naime, Ljubomir je izdvojio nekoliko stotina izvornih tehnika i iz njih odstranio određene elemente istočnjačke filozofije i tradicije. Njima je pridružio svoja znanja iz drugih borilačkih sportova, zadržavajući istovremeno osnovna načela japanskih majstora. Ovakva verzija aikida, prečišćena i prerađena, dobila je naziv realni aikido.

Ljubomirova namera, dakle, bila je da poveća primenljivost i efikasnost tehnika ove japanske veštine. Realni aikido činio je sistem izuzetno fleksibilnih odbrambenih pokreta, kao i mogućnost njihovog kombinovanja u skladu sa zahtevima konkretne situacije – baš poput one u kojoj se i sam našao. Novi stil je ušao u aikido klubove širom Jugoslavije, a ubrzo su ga prihvatili i profesionalci iz sveta vojske i policije.

Od tog trenutka, programi obuke specijalnih jedinica donose Ljubomiru i međunarodnu reputaciju. Vračarević je početkom ’80-tih najpre trenirao telohranitelje jugoslovenskih ambasadora i predsednika Zimbabvea Roberta Mugabea, a potom i tim obezbeđenja predsednika Libije, Moamera el Gadafija.

Za to vreme, aikido je počeo osvajati celu tadašnju Jugoslaviju. Ljubomir 1986. osniva Aikido savez Jugoslavije, organizaciju koja je okupila 55 aikido klubova širom zemlje. 1993. godine sa radom počinje i Svetski centar realnog aikida u Beogradu, čiji cilj je bila koordinacija aikido klubova u inostranstvu. Istovremeno, otvaraju se škole realnog aikida za decu uzrasta od 5 do 12 godina, a veliki broj saveznih i internacionalnih seminara pratilo je izdavanje ukupno 12 knjiga i preko 30 video prezentacija iz oblasti realnog aikida i specijalne samoodbrane.

Ljubomirova posvećenost i zalaganje krunisani su naposletku i nizom priznanja – kako domaćih, tako i međunarodnih. Od majstora Gozo Siode imao je čast da lično primi potvrdu o prihvatanju realnog aikida kao "zvanične" veštine. Pored toga, on je jedini evropljanin kome je iz ove oblasti dodeljeno zvanje akademika. Godine 2005., Akademija za nacionalnu bezbednost uručuje mu čin general majora, a ljubav prema sportu Ljubomir je preneo i na svoju kćerku Anu.
Tako je, i nakon njegove smrti, "Vračarević" nastavio da okuplja brojne poklonike ove japanske veštine. Za gotovo pola veka od osnivanja kluba, Beograd se danas može pohvaliti sa ukupno 180 iškolovanih majstora, a Ana Vračarević, pošavši očevim stopama, nastavlja da polaznicima svih uzrasta prenosi male i velike tajne realnog aikida.