Zamislite sledeću scenu: na hiljade ljudi, u naizgled beskrajnoj koloni, čitava četiri dana zajedno pešače u veseloj atmosferi, maršutom koju su započeli u Najmejhenu u Holandiji. Poduhvat je veliki, a preduzima ga mešovita družina – staro i mlado, deca i odrasli, vojni odredi i čitave porodice. Prati ih muzika holandskog trubačkog orkestra i njihova četvorodnevna šetnja je čuveni festival u ovoj zemlji.

U tom veselom haosu, koji čak ni mnogi mlađi ljudi ne uspevaju uvek da isprate do samog kraja, možete spaziti nasmejanog starijeg gospodina sa prevelikim naočarima. Šta on to radi sa svoje 82 godine? Sa osmehom na licu, "šparta" kroz gomilu, pretiče i zaobilazi mnogo mlađe učesnike, rukuje se i srdačno pozdravlja sa šetačima iz čitavog sveta koji, kao i on, svake godine učestvuju na ovom festivalu i već su dobro uigrana grupa prijatelja. Ni sa njima se ne zadržava predugo. Posle pozdrava, ovaj veseli gospodin uhvati pravac i tera dalje punom parom.

"On je pomalo lud." rekli su mnogi za njega, što je profesor Šaul Ladani, junak naše današnje priče, oduševljeno prihvatio kao svoj životni moto i rado sam sebe opisuje tim rečima.

Dvostruki Olimpijac, profesor emeritus na Ben-Gurion univerzitetu u Izraelu, svetski rekorder za prepešačenih 50 milja i nosilac Pjer de Kubertin medalje za izuzetan doprinos Olimpijskom pokretu, profesor Ladani rođen u Beogradu 1936. godine preživeo je Holokaust, četiri meseca u Bergen-Bensen koncentracionom logoru i masakr u Minhenu 1972. godine. Sve to zahvaljujući, kako sam voli da kaže, ne samo jednoj srećnoj slučajnosti, već povezanom nizu istih.

Foto: Privatna arhiva / Šaul Ladani - Na kraju projekta pešačenja od Jerusalima do Tel Aviva

Glad i srećne okolnosti

Profesor Ladani je u Beogradu, gradu svog rođenja, živeo samo do svoje pete godine. Iznenadni napad Nemačke na Beograd 1941. godine, sproveden pod imenom "Operacija Odmazda" primorao je Ladanijevu porodicu da napusti svoj grad i potraži spas u Mađarskoj. Malog Ladanija roditelji su privremeno pokušali da sakriju u jednom katoličkom manastiru u Budimpešti. Rečeno mu je da mora da prikrije svoje jevrejsko poreklo i veru i da se što bolje uklopi među katoličku decu o kojoj se starao manastir.

Kao dečak od tek osam godina, bio je primoran da se pridržava katoličkih običaja i molitvi dok su nacističke trupe neumorno pretraživale gradske ulice u potrazi za jevrejskom decom.

Svakoga dana živeo je u strahu da će napraviti grešku u nekoj molitvi ili ritualu sa kojima nije bio dobro upoznat. Za intervju "Pitanja i odgovori" koji je objavio Haretc 2009. godine, profesor Ladani izjavio je da su dani provedeni u manastiru, kada je imao osam godina, bili najstrašniji deo njegovog detinjstva:

"Nisam imao ništa protiv samog manastira, ali znam kako sam se osećao tada. Morao sam da krijem da sam Jevrejin, ali nisam umeo da lažem. Čitavo vreme živeo sam u strahu da će me otkriti. Posle toga, uvek sam govorio da se ničega više u životu ne plašim."

Na kraju Ladani i njegova porodica uspeli su da nađu utočište u Švajcarskoj, ali ne pre nego što se dogodilo ono najstrašnije. Na putu ka tamo čitavu porodicu zarobila je nemačka vojska i odmah otpremila u Bergen-Belsen koncentracioni logor, gde su proveli narednih šest meseci. U više navrata, profesor Ladani izjavio je da se seća svakog dana koji je proveo tamo.

"Sećam se kako je u malom prostoru između dveju ograda logora – električne i obične – nikao jedan paradajz." Ladani se priseća za kratki dokumentarni film u produkciji Dojče Vele televizijskog kanala, "Svakoga dana sam ga gledao kako raste, video sam kako se pojavljuje mali plod na stabljici i postaje sve veći i veći, kako mu boja prelazi iz zelene u sve crveniju i crveniju dok je zrio. Kada sam ga gledao, verujem da su mi oči rasle i rasle zajedno sa njim...bio sam toliko gladan."

Najveći deo Ladanijeve uže i šire porodice nastradao je u logorima tokom Drugog svetskog rata. U Bergen-Belsenu ubijeno je preko 100,000 Jevreja, a žive glave izvuklo je samo oko 2,000 zahvaljujući otkupu koji su logoru platili američki Jevreji za njihovu slobodu. Ladani i njegovi roditelji bili su među njima, pukom slučajnošću.
"U jednom trenutku sam i kročio u gasnu komoru, ali su me na kraju odložili. Bog sam zna zašto."

Ladani je svoj opstanak pripisao neverovatnom spletu srećnih okolnosti, ali i mnogim manjim i većim odlukama koje je donosio u pravo vreme, na pravom mestu. Za sebe je govorio da nije osoba koja je preterano emotivna i da je veoma usredsređen na cilj koji sebi postavi, što mu je više od svega pomoglo da preživi.

Foto: Flickr / Državna press služba Izraela -  Na pobedničkom postolju u trci na 10.000m na 8. Makabi igrama

Trkom do hoda

Oko četiri godine po izlasku iz logora, Ladanijeva porodica konačno je stigla u Izrael 1948. godine, gde je njegov život konačno krenuo mirnijim, normalnijim i srećnijim tokom. Uvek pragmatičan i usmeren napred, Ladani je osvojio svaki cilj na koji se namerio. Njegove dve velike ljubavi bile su inženjerstvo i sportsko brzo hodanje – i u jednoj i u drugoj imao je velikog uspeha i ostavio značajan trag.

Pored diplome sa Izraelskog instituta za tehnologiju u oblasti mehaničkog inženjeringa i doktorata stečenog na Kolumbijskom univerzitetu u oblasti poslovne administracije, Ladanijevi akademski uspesi uključuju i desetinu objavljenih knjiga, njegovu autobiografiju, kao i preko stotinu akademskih članaka. U njegovom vlasništvu je takođe i osam patenata za različite mehaničke dizajne.
Ipak, Ladani je najpoznatiji po svojim uspesima u njegovoj drugoj velikoj ljubavi – brzom hodanju.

Svoju sportsku karijeru Ladani je započeo trčanjem, kao maratonac, sve dok jednoga dana nije uzeo učešća u tradicionalnoj četvorodnevnoj šetnji koja se svakog proleća održavala u Izraelu, na ruti od 40 kilometara. U ta vremena to je bio veliki događaj, a njegovi pobednici bili su hvaljeni i posmatrani sa divljenjem, što je mladog Ladanija veoma privlačilo. Kada je imao 22 godine, rešio je da se okuša i posle toga je učestvovao u toj šetnji svake godine, ali je nastavio i da trči. Tako je bilo sve do dana kada mu se u trčanju pridružio jedan prijatelj. U nekom trenutku njih dvojica su uvideli da Ladanijev prijatelj i dalje trči pored njega dok Ladani samo hoda bez napora i tada je postalo jasno da njegova budućnost leži upravo u tome. U svojoj prvoj takmičarskoj šetačkoj trci koja je organizovana 1962. godine odmah je pobedio tadašnjeg šampiona Izraela u toj disciplini i taj uspeh ga je inspirisao da nastavi sa ovim neobičnim sportom.

Nastavak priče o Šaulu Ladaniju i njegovim dramatičnim olimpijskim nastupima možete pročitati sledeće subote na stranicama našeg Magazina.