Kada se umetnici stanu buniti kako su neshvaćeni i omalovaženi, obično se to pripiše njihovim umetničkim aspiracijama. Neki su, doduše, bili i istinski neshvaćeni, ne ustežući se mnogo da to jasno i glasno kažu.

Kao čovek kome su „tepali“ govoreći za njega da je polimat – što će reći, onaj ko poseduje pregršt raznih znanja i veština, ko je „univerzalni čovek“ – bilo je za očekivati da i Stanislav Vinaver zasluži svoje posebno mesto. Imao bi slobodu i da bira u čemu: da li u književnosti, novinarstvu, diplomatiji, kao esejista, polemičar ili prevodilac, a pridenut mu je uzgred i epitet „najvećeg našeg parodičara“.

Ali, predviđao je Vinaver da to neće čuti za života. Češće poreknut nego shvaćen, sa nerazumevanjem je kroz svet koračao ruku pod ruku. I o tome se pred kraj života samouvereno izjasnio: „Obično me smatraju za ludog i pustog. Sad me ne priznaju, a kad umrem, prihvatiće sve moje ideje“.

Tako i bi, jer teško je bilo pobrojati sva protivljenja, neslaganja i neshvatanja Vinaverovog lika i dela. Tim pre mu je pripalo mesto jednog od rodonačelnika ekspresionizma, uz pronicljivost i oštroumnost kakve su prosečnom čoveku po mnogo čemu bile nedokučive.

Radoznalac gladan znanja

Da je neko kojim slučajem 20-ih godina prošlog veka izlistao stranice „Vremena“, „Politike“, „Republike“ ili satiričnih „Veselih novina“ i „Ošišanog ježa“, naišao bi na pisanije zakamuflirane pozajmljenim imenima. Čika Staša, Trajko Ćirić, Profesor Sveznanov i Džim Dim Presni bili su oni drugi, pseudonimski potpisi Stanislava Vinavera. Ali, u onome što je mislio i pisao ponekad ne bi mario ni za posledice. Po principu što na umu – to na drumu, tako je umeo i da izjasni svoja gledišta.

„G. Hristić razmahan palicom kao kakav pozornik“ – bio je njegov dojam Stevana Hristića, začetnika beogradske filharmonije. Epilog je bio takav da je Vinaver tom prilikom, godine 1926., pazario tri dana iza rešetaka i kaznu od 1.000 dinara. Mada je retko birao reči, ipak mu se nije moglo sporiti da je bio književnik sa pedigreom. Poreklom iz znamenite jevrejske porodice, rođen je 1891. godine u Šapcu, od majke Ruže, pijanistkinje, i oca Avrama Josifa, lekara.

Od gimnazije u Šapcu i Beogradu, Vinaver je iz školske klupe otišao među 1.300 kaplara. Dobrovoljno je pošao u Balkanske i u Veliki rat, preko Albanije stigao do Krfa i tamo stao na čelo „Srpskih novina“.

Do 1930. godine kada je diplomirao na Beogradskom univerzitetu, Vinaver je pratio i svoju neobuzdanu radoznalost: od fizike, matematike, muzike i filozofije (studirao ih je na pariskoj Sorboni), do stranih jezika i dela koja je prevodio na sebi svojstven način. Ne samo da je govorio engleski, nemački, francuski, češki, poljski i ruski, već su Vinaverovi prevodi naspram izvornih pisanija poprilično bili „iščašeni“. Vešto se poigravao rečima, ali sa dobrim razlogom – da uz smisao napisanog preslika i duh jezika, kako izvornog, tako i srpskog na koji je prevodio strane pisce.

Buntovnik istančanog osećaja za reči

Da je voleo da odluta od zacrtanih pravila, pa zbog toga povremeno izvuče i deblji kraj, svedoči još jedna od Vinaverovih prevodilačkih anegdota. Baveći se romanom renesansnog velikana Fransoa Rablea – a ostajući dosledan svom jedinstvenom doživljaju jezika – Vinaver je originalnom sočinjeniju „Gargantua i Pantagruel“ dopisao još stotinak prevedenih strana.

Međutim, prevodioca sklonog improvizaciji dočekao je hladan tuš. Izmena i dopuna prevoda je na kraju toliko odudarala od originala da ni izdavač nije pristao da ga štampa. U međuvremenu, Vinaverove stranice su se zagubile, ali je ostao njegov protest protiv rigidnog shvatanja reči.

Po tome je odskakao od onih koji su poput njega za svoje oruđe odabrali reči. Da se ovakva crtica našla u biografijama nekih drugih književnika, i ona se mogla učiniti pomalo iščašenom, ali Vinaver je imao pokriće u vidu veštine i istančanog razumevanja napisanog. A osim prkošenja pravilima u pisanju i prevodilaštvu, izazivao je podozrenje i kao inatljivi diplomata.


Nastaviće se...