„Uvek svoja, savršeno obučena. Uprkos svojim godinama, Tamara je još moderna, i ako kojim slučajem ne znate koliko ima godina, po njenoj pojavi, stavu, hodu, odabiru garderobe, to nikada ne biste mogli da pogodite.“

25. decembra minule godine, modnim univerzumom je odjeknula vest da je preminula neprikosnovena lepotica jugoslovenskih modnih pista. Tamara Bakić bila je uzor generacijama devojaka koje su život posvetile manekenstvu, a o tome kako je te 2017. godine osvojila i Brodvej brujali su naslovi modnih časopisa. Na reviji Bate Spasojevića, čije kolekcije su hvalili i ovdašnji i kreatori širom sveta, otela je aplauze ne samo etabliranim dizajnerima, već i bespkrekorno doteranim koleginicama sa piste. Za one koji joj nisu uspeli pogoditi godine, imala ih je (bez šale) 82.

U svet mode je zakoračila šest decenija ranije. Bio je to obično-neobični susret sa univerzumom u kome caruje glamur, jer Tamara, tada obična 24-godišnjakinja, nikada nije pomišljala na to da pošto-poto zadivi kreatore. Štaviše, njen prvi catwalk dogodio se sasvim slučajno, a ipak u pravo vreme i na pravom mestu.

Devojka različitija od svih

Što se Tamare tiče, do tog trenutka nije ni mogla da zamisli da će ikada ući u svet mode. U Beogradu se zadesila još kao devojčica, a već je do tada ponela i nimalo glamurozne uspomene.

Iz rodnog Sombora, gde je 1934. godine rođena, ostala su joj sećanja na veliku, složnu porodicu. Na baku koja ih je držala na okupu, a zatim na godine koje su pomutile zajedničku sreću. Sećala se mađrskog logora u Bačkoj Palanci, odakle se porodica zaputila u prestonicu i tamo dočekala oslobođenje.

Ove su godine prošle u skrivanju po podrumima i slavlju koje je 1944. zavladalo razrušenim beogradskim ulicama. Tamarino ime se zatim pročulo u svetu sporta, kada je u plivanju postala šampionka Srbije. Pored sportskih akcija je pritom stizala i na radne – od branja kukuruza do raščišćavanja ruševina – sve dok je u Beograd ponovo nije doveo upis na Pravni fakultet.

Tamarin životni put se u to vreme već činio zacrtanim. Profesija će joj, poput očeve, biti pravo, ali je konce tada pomrsila majčina poznanica Dara Spasojević. Poznata krojačica bila je angažovana na pripremama za nadolazeći Sajam mode, uputivši Tamari poziv da se probno prošeta po pisti.

Od svih devojaka koje su se te 1958. godine utrkivale da otmu pažnju kreatorima, Tamara je bila najrazličitija. Među manekenke skockane od glave do pete došla je u običnom džemperiću i suknji do kolena – onako kako bi se svaki dan prošetala ulicama grada.

Dara Spasojević, pak, nije bila suviše zadivljena damama namontiranim kao za naslovnice. Redovno je pratila parisku modnu scenu i znala je da se tako ne doteruju ni devojke na evropskim pistama. A Tamara je, u svom skromnom autfitu, bila izuzetak. U njoj je videla „ono nešto“, što ju je sa probne šetnje odvelo na pravu modnu reviju.

Otmenim korakom ka svetu glamura

Za devojku u suknji i džemperiću, beogradski Sajam mode te godine nije bio samo premijerni catwalk. Bio je i prvi u celoj SFRJ, sa legendarnim Kristijanom Diorom kao predvodnikom svetskih dizajnera. Beograd je tog dana bio prestonica svetske mode, a Tamara je zapala za oko i kreatorima van Jugoslavije.

Nesuđena pravnica postala je jedno od najtraženijih imena jugoslovenske mode. Sajam u Beogradu postao joj je odskočna daska za defilee širom Jugoslavije, Budimpešte, Moskve, Varšave, Pariza, Sankt Peterburga, Teherana i Njujorka. Međutim, Tamara je već tada bila mnogo više od lepog lica manekenskog sveta.

Uporedo sa usponom njene karijere, i jugoslovenska moda je zalazila u zlatne godine. Iz autfita za svaki dan, Tamara je uskočila u kreacije velikih imena modnog dizajna. Dok je ovdašnje revije pratio Iv Sen Loran, mlada Somborka sprijateljila se sa ikonama poput Paka Rabana, Brižit Bardo, Serža Ginzbura, Entoni Hopkinsa, ispijajući u međuvremenu šampanjac sa Kristijanom Diorom. Ipak, u samoj Jugoslaviji tada još nije bilo „prave“ modne industrije. Za devojke poput Tamare, koje su manekenstvu želele da posvete puno radno vreme, to nije bila ni prava profesija. Nakon radnog staža na pisti nije, kao u ostalim profesijama, bilo sledovanja u vidu penzije ili zdravstvenog osiguranja. Otuda se ni manekenstvo često nije smatralo ozbiljnom karijerom.

Tako je bilo sve do 1967. godine. Tamara Bakić je uveliko osvajala modni svet, ali želja joj je bila da se i ostale devojke i momci odvaže na ovakav profesionalni izbor. Iste godine osnovala je Udruženje manekena, donevši im tako ne samo veći ugled, već i sigurnost koju su garantovali bolji honorari. Za neke druge šanse – one koje su se otvarale njoj samoj – Tamara je bila slobodna da ih ponekad i odbije.

Karijera iz snova i pokoje odvažno „ne“

Dok su joj mnogi mogli pozavideti na životu koji bi svaka devojka poželela, Tamara Bakić je ostajala sa obe noge na zemlji. Uz to, pošlo joj je za rukom i da razbije pokoji stereotip. Druženje sa poznatim imenima, putovanja po svetu i šetnje po modnim pistama svakako su išli u rok (manekenske) službe, ali miljenica jugoslovenske mode umela je katkad da kaže i odlučno „ne“.

Upravo je tako odgovorila modnoj kući Dior, kada je krajem ’60-ih godina odbila ponudu da ostane u Parizu. Nakon toga joj se osmehnula šansa da postane organizator u jednoj njujorškoj modnoj agenciji, ali je i ovu priliku preskočila.

Život joj je, pak, i bez toga bio uzbudljiv. Kao prva dama jugoslovenske mode, Tamara Bakić je profesionalnu karijeru gradila punih 5 decenija. Bila je za to vreme muza ovdašnjih dizajnera, a pred najlepšom Somborkom ostala je nemoćna i najveća ženska pretnja.

Ikona pred kojom su i godine zazirale

Tokom čitave karijere, pred Tamarom su se razbijali stereotipi i rušile predrasude. Odvažna i predana svom (neplaniranom) životnom pozivu, prkosila je godinama koje bi ionako malo ko pogodio. Blistala je i na pragu devete decenije, a njena pojava, stav i hod bile su lekcije i devojkama koje su tek zakoračile u svet mode.

Nije u tome bilo ni velikih tajni: o njima je ponešto naučila i od ličnog lekara kralja Petra. Za čoveka koji je tokom Velikog rata i sam prošao albansku golgotu – i uz to preležao tifus i doživeo devedesetu – nisu važila pravila o tome šta se „(ne) sme“ naći na trpezi. Osim što ni sama nije slepo robovala stereotipima, Tamara je saveznika pronašla i u svom sportskom duhu.

Uz nju je, pak, na noge stala i jugoslovenska modna industrija. Udruženje manekena ostalo je aktivno do danas, čime Tamari pripada zasluga i za to što je izborila poštovanje i ugled budućih ikona mode. A da nije sve u glamuru i (prolaznoj) lepoti, svedočila je svojom prefinjenošću i šarmom. Njih je nosila sve do poslednjeg dana: preminula je u Beogradu u 87. godini, ostavljajući za sobom svedočanstvo o istinskoj lepoti.