Vladeta Jerotić bio je cenjeni psihijatar, psihoterapeut, književnik i član Srpske akademije nauka i umetnosti. U javnosti je bio veoma popularan zbog veštine da prijemčivo govori o vrlo ozbiljnim temama. Dobitnik je velikog broja nagrada mešu kojima su Narodni učitelj, Velika povelja Brankovog kola i nagrada za životno delo Dositej Obradović. Dobio je i Orden Svetog Save i stepena, nagrade Isidora Sekulić, Laza Kostić, Đorđe Jovanović i mnoge druge.

Vladeta - sin jedinac

Rođen je u Beogradu 1924. godine, u činovničkoj porodici. Dok je bio mali, ponekad je pitao roditelje zašto nema brata ili sestru. Kasnije mu se činilo da je baš dobro što je tako, pošto je, kako je jednom prilikom za sebe rekao “naučio da uživa u narcističkim prednostima jedinca”. Kao dečak i nije baš voleo školu, iako su roditelji puno polagali na njegovo obrazovanje. U osnovnoj školi bio je odličan đak, ali već u gimnaziji naglo je popustio i jedva se provlačio kao dobar đak.

Adolescija je donela potpuni preokret u mišljenjima, osećanjima i ponašanju mladog Jerotića. Od ekstravertnog i živog dečaka, koga su u dva maha hteli da isteraju iz gimnazije zbog nemirluka Vladeta je izrastao u introvertnog mislioca.

Na velikoj maturi u gimnaziji, dvoumio se između dva fakulteta: teološkog i filozofskog. Ipak, upisao je medicinu, na veliko zadovoljsvo svog oca. Naime, jedan njegov drug se razboleo od shizofrenije, a Vladeta je odlučio da upiše medicinu i specijalizira na psihijatriji, verujući da će razrešiti tajnu shizofrenije i kao psihijatar-psihoterapeut pomoći svim drugim shizofrenim bolesnicima, kada ništa nije mogao da uradi da spase svog druga Dimitrija. Tako je i bilo.

Akademik profesor doktor Vladeta Jerotić

Specijalizirao je neuropsihijatriju, a potom u inostranstvu i psihoterapiju. Više decenija je radio kao šef Psihoterapeutskog odeljenja u beogradskoj bolnici Dr Dragiša Mišović Bio je i profesor po pozivu na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu, a predavao je pastirsku psihologiju i medicinu. Zaista je ispunio svoj mladalački san. Pomogao je mnogim ljudima – i kao neuropsihijatar u bolnici i svojim predavanjima i knjigama.

Gdegod da je govorio ili držao predavanja, sale su bile prepune. Bio je i rado viđen gost u televizijskim emisijama. Akademik profesor doktor Vladeta Jerotić ostavio je iza sebe obimna i vredna dela iz oblasti psihoanalize, psihoterapije, filozofije, teologije i filozofije hrišćanstva i drugih religija. Veoma ga je zanimao uticaj religije na psihu i ponašanje čoveka. U svojim radovima je pisao da se ljudska psiha sastoji od "tri paralelno i neprekidno aktivna sloja" koji se zasnivaju na verovanjima.

Od 1984. godine Jerotić je bio član Udruženja književnika Srbije, redovni član Medicinske akademije i Srpske akademije nauka i umetnosti, na odeljenju jezika i književnosti.

Pisao je stihove, priče i nalazio veliku radost u pisanju. Dugo je pisao dnevnik u kom je beležio svoja skrivena i tamna osećanja prevodeći ih u slova dnevnika, ne sluteći da će jednom početi da se bavi ozbiljnije književnošću i književnom kritikom.

Vladeta Jerotić – zajednički imenitelj teologije i psihoterapije

Jerotićev prvi odlazak na Teološki fakultet u Beogradu bio je po pozivu da osnuje Katedru za pastirsku psihologiju i medicinu. Iako se to dogodilo za vreme njegovog intenzivnog psihoterapeutskog rada u Bolnici Dr Dragiša Mišović, Vladeta je poziv doživeo kao veliku čast. Međutim, kada je direktorima bolnice saopštio odluku nastavničkog saveta Bogoslovskog fakulteta, saopšteno mu je da ne može uporedo da radi u bolnici kao lekar i na Teološkom fakultetu kao profesor. Svako ko je bio u vezi sa crkvom, hrišćanstvom, pravoslavljem, nije baš bio u milosti vlasti. Jerotić je odlučno dao ostavku u bolnici u kojoj je radio preko dvadeset godina. Zatražio je i dobio penziju i već početkom 1985. godine, u prisustvu patrijarha Germana, profesora Bogoslovskog fakulteta i studenata, održao je svoje prvo predavanje Uloga i značaj religije u životu čoveka.

Jerotić je bio i ostao uveren da je ovaj predmet neophodan i na našem, beogradskom Teološkom fakultetu, što je obrazložio i u svojoj knjizi Hrišćanstvo i psihološki problemi čoveka.

Pastirska psihologija i medicina

Predmet pastirska psihologija i medicina, predavao je na trećoj i četvrtoj godini studija teologije, sa obaveznim ispitom na kraju četvrte godine. Predavanja je počinjao sa dostignućima prenatalne psihologije danas, preko veoma značajnog perioda detinjstva, zatim adolescentnog doba i tzv. zrelog doba sa zasnivanjem porodice, završno sa dobom starosti. Prelazeći tako, u predavanjima, iz jednog životnog doba u drugo, Vladeta je pokušavao da se dotakne svega onoga što je zdravo i bolesno u svakom od ovih doba, uvek dovodeći pojave u vezu sa religijom, odnosno sa preventivnom ulogom pravoslavne vere i pravoslavne crkve u sprečavanju psihopatoloških pojava.

Vladeta Jerotić umro je u 95. godini života i po sopstvenoj želji sahranjen je u porodičnoj grobnici na Novom groblju u svom rodnom Beogradu.

I kako drugačije završiti priču o Vladeti Jerotiću, ako ne njegovim mislima o detetu, čoveku, ženi, duši i ljubavi.

"Ono što će odlučiti da se dete pogrešno razvija jeste nedostatak topline, sigurnosti i autoriteta kod samih roditelja. Jer ako je dete zaista na početku bespomoćno, od koga ono može da dobije onaj prvi neophodan impuls ka sigurnosti i zbrinutosti nego od roditelja. Ono nema nikakav drugi kriterijum za sopstvenu vrednost nego priznanje koje dobija od svoje najbliže okoline".

"Čovek je zadovoljan i naslađuje se kada ga neko voli, ali je radostan kada on voli. Ljubav i radost svakako su čovekove osobine i doživljaji koji ga čine najvećom snagom prirode."

"Ne voli Srbin da plače. Ne treba veštački plakati, kad vam se plače – plačite. Naučite malo, neka bude i žena tu pored vas, da zna i ona da može i muškarac da plače. Nije on zbog toga slabiji. Naprotiv, hrišćanski gledajući je jači."